STANARSKA PRAVA TREBAJU IMATI REGIONALNU I MEĐUNARODNU DIMENZIJU

Sve dosad potpisane izjave (bilateralne ili trilateralne) između političkih čelnika država sljednica bivše Jugoslavije (posebno se to odnosi i na nedavnu Sarajevsku deklaraciju o povratku izbjeglica i riješavanju izbjegličkih problema u jugoistočnoj Evropi do kraja 2006.) ostaju tek na razini političke poruke ako ih ne prate konkretne mjere i inicijative pojedinih država potpisnica. Takav slučaj je upravo sa problemom stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava u Republici Hrvatskoj, posebno u urbanim sredinama, odnosno na područjima izvan posebne državne skrbi. Da problem stanarskih prava u Republici Hrvatskoj mora imati i svoju regionalnu dimenziju dodatno je pokazala i nedavna neuspjela deložacija Nedjeljka Jokića iz Rijeke temeljena na pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Rijeci. Ostavši bez stana u Banja Luci ( jer je Bosna i Hercegovina donošenjem Zakona o povratu stanarskih prava bivšim nosiocima još 1998. godine počela riješavati taj problem u oba entiteta ) jedino riješenje za njega je bila ulica ili povratak u stan u Rijeci kojeg je duže vrijeme koristila osoba sa kojom je izvršena zamjena i kojoj je , u međuvremenu, vraćen stan u Banja Luci. Problem sa stanarskim pravima u Republici Hrvatskoj prisutan je duži niz godina i uglavnom su ga isticale nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava širom bivše Jugoslavije, nastojeći i tu pomoći vlastima pojedinih država da izbjegličke probleme riješavaju na duže staze i regionalno, a bez međusobne konfrontacije između pojedinih država, ali i između samih izbjeglica različite nacionalne pripadnosti. Hrvatska do polovice 2003. godine ništa nije učinila da se pobrine za tu kategoriju povratnika kada je Vlada donijela Provedbeni plan za stambeno zbrinjavanje izvan područja od posebne državne skrbi, ali se do danas niti jedan od postavljenih zahtjeva nije riješio pa su građanima i dalje kao jedina šansa ostali dugotrajni sudski postupci. U međuvremenu se u javnosti uglavnom licitiralo sa brojem postavljenih zahtjeva i sredstvima potrebnim za njihovo riješavanje pa je sam problem dobio i jake političke konotacije. Evropska konvencija o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, sa dodatnih 11 Protokola, kao pravni temelj za vođenje sudskih postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu vrlo je jako uporište građanima u slučajevima gubitka stanarskih prava jer posebno štiti dva prava: pravo na dom i pravo vlasništva. Slučaj K.B. iz Zadra ( Application no. 59532/00) koji je sud na prvoj instanci negativno riješio govori samo u prilog činjenici da bi u slučaju pozitivne odluke on bio zatrpan desecima sličnih tužbi građana iz Republike Hrvatske koji se vode ili su se vodili pred domaćim sudovima.

Ipak, najjače oružje svih onih građana koji su na različite načine izgubili svoje stanove, ali i onih sa statusom zaštićenih najmoprimaca (koji također završavaju na ulici dok se ne promijeni Zakon o najmu stanova) je Ugovor o pitanjima sukcesije sa dodatnim aneksima (posebno Aneks G.), kao pravno obvezujući međunarodni dokument za države sljednice bivše Jugoslavije koji predstavlja značajnu osnovu za priznavanje i ostvarivanje imovinskih i stečenih prava građana i drugih pravnih osoba bivše SFRJ na teritoriji svih država sljednica bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Sve države potpisnice trebaju što prije započeti sa praktičnom primjenom odredaba Aneksa G donošenjem provedbenih akata, i, prema potrebi, prilagođavanjem nacionalnog zakonodavstva odredbama Aneksa G. Primjena odredaba Ugovora o pitanjima sukcesije posebno je značajna i u kontekstu ulaska država sljednica bivše SFRJ u Evropsku uniju, odnosno regionalne suradnje na području jugoistočne Evrope.

Rijeka, 07.07.2005.

Predsjednica Vijeća:

Darinka Janjanin, dipl.oec.