Zajednica Srba Rijeka

Community of Serbs in Rijeka

Trg Sv. Barbare 1

 51000 Rijeka

 Hrvatska

tel. ++385 51 / 330 - 867, fax. ++385 51 / 330 - 873

e-mail:  vsnm-ri@net.hr 

Vijeće srpske nacionalne manjine

za Grad Rijeku

City Council of Serb National Minority Rijeka

 23.01.2001. 

Izjava Odbora za ljudska prava pri Zajednici Srba Rijeka:

 “Dvojno državljanstvo - jedan od preduvjeta za normalizaciju odnosa
 među novonastalim državama na Balkanu”

Iako je, po misljenju nekih pravnika i odvjetnika, a izmedu ostalih i Ureda puckog pravobranitelja, pa i samog g. Ante Klarica, Zakon o hrvatskom drzavljanstvu  jedan od liberalnijih u Evropi, uvijek je medu recima njegovih clanaka bilo dovoljno prostora za diskriminaciju gradana nehrvatske nacionalnosti (Srba, Roma, Bosnjaka, Albanaca)  ili je prvostupanjsko tijelo u postupku primanja u hrvatsko drzavljanstvo, Ministarstvo unutarnjih poslova, presiroko koristilo svoje diskrecione ovlasti u procjenjivanju necije “podobnosti” za stjecanje hrvatskog drzavljanstva.

Pri tom se svjesno zaboravljalo da smo svi nekada bili drzavljani iste drzave, imali boravista ili prebivalista, radali se, vjencavali ili umirali, slucajno ili ne, u razlicitim republikama iste drzave, sto je mnogima kasnije bitno odredilo uvjete za stjecanje drzavljanstva novonastalih drzava. Pogotovo se “zaboravljala “ cinjenica da svi gradani nisu imali utvrdeno republicko drzavljanstvo.

Najprije je, u pocetku rata u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, prvostupanjsko tijelo, Ministarstvo unutranjih poslova RH, donosilo negativna rjesenja bez ikakvog obrazlozenja sto je prestalo nakon presude Ustavnog suda. Mnogi su gradani, valjda samo zbog “ sumnjivog “ prezimena ili mjesta rodenja, bili okvalificirani kao netko “tko ne postuje pravni poredak Republike Hrvatske“ pa im se uskracivalo hrvatsko drzavljanstvo, bez obzira sto nikad ni zbog cega nisu bili kaznjavani. Nekima ni dugogodisnji boravak (ili prebivaliste) na teritoriju Republike Hrvatske, brak s hrvatskim drzavljaninom, “poznavanje hrvatske povijesti i kulture“, pa cak ni cinjenica sto su rodeni u Hrvatskoj nisu pomogli da steknu hrvatsko drzavljanstvo. Drugima je otezanje postupka u donosenju rjesenja (cak i preko dvije godine, a uracunavsi i vodenje spora pred Upravnim sudom RH i vise) onemogucilo otkup stanova u predvidenom zakonskom roku, gubljenje radnog mjesta, probleme sa skolovanjem djece tako da je i Evropski sud za ljudska prava u Strassbourgu poceo zaprimati tuzbe hrvatskih gradana. Bio je rat, i uvijek su postojali neki “visi“ interesi i opravdanja za takve diskriminatorske postupke.

Relikt tih olovnih, ratnih vremena ostao je i danas u slucajevima kada gradani na svoj zahtjev za primitak u drzavljanstvo Republike Hrvatske dobivaju Zajamcenje : oblik rjesenja kojim se primitak u drzavljanstvo RH uvjetuje otpustom iz drzavljanstva strane drzave. Iako se  uglavnom radi o specificnoj grupi gradana koji nemaju brak s hrvatskim drzavljaninom ili zive u vanbracnoj zajednici, ipak se radi o diskriminaciji jer drugi gradani, koji su morali prolaziti proceduru za “stranca“ temeljem cl. 8. i 8a. Zakona o hrvatskom drzavljanstvu otpust nisu morali pribaviti ili im je bila dovoljna izjava da se odricu postojeceg drzavljanstva. Otpust iz stranog drzavljanstva znatno kosta, nekoliko hiljada maraka, a uz to je potrebno pribaviti i desetak raznih dokumenata do kojih je cesto vrlo tesko doci. Osim toga, ishod zahtjeva za otpust iz drzavljanstva krajnje je upitan, pogotovo za gradane koji su i inace u nemilosti svojih drzava: Albanaca u SRJ, Bosnjaka u Republici Srpskoj, Srba u Federaciji BIH ( bez obzira koliko pojedini entiteti samo pokusavaju “glumiti“ i “oponasati“ prave drzave ne uvazavajuci cjelovitost Bosne i Hercegovine i njenih institucija.

Mnogi gradani su i emotivno vezani za cinjenicu da smo svi nekada bili drzavljani zajednicke drzave, da se moraju odreci drzavljanstva svoje matice, a ni pragmaticni razlozi (imovinske ili neke druge naravi) nisu nevazni.

Sve drzave, nastale na podrucju bivse Jugoslavije, hrle u Evropsku Uniju, Evropu bez granica, putnih isprava, liberalizacije trgovine, skolovanja, skorog uvodenja zajednicke valute, a svoje medusobne odnose, kao osnovni preduvjet za ulazak u Evropsku uniju nisu uredili na civilizacijski nacin koji bi njihovim gradanima omogucio normalan zivot, pogotovo nakon raspada zajednicke drzave. Vizni rezim, medusobno ne(priznavanje) dokumenata koji gradanima omogucavaju ostvarivanje nekih njihovih egzistencijalnih prava, prijevod dokumenata, cak i tamo kad ne postoje jezicne barijere, nepostojanje ili zastoj u ratifikaciji nekih bitnih sporazuma s podruja socijalno-mirovinskih prava dovodi mnostvo gradana u krajnje ponizavajuci polozaj i zivot ispod svakog ljudskog dostojanstva.

I na kraju, dvojno drzavljanstvo, s kojim pocinju i zavrsavaju svi problemi sa statusom gradana u pojedinim drzavama i ostvarivanje njihovih osnovnih ljudskih prava i sloboda. A u novonastalim drzavama na Balkanu posebno.

Pocetkom  devedesetih i izbijanjem rata na Balkanu, predvidajuci razvoj dogadaja i raspad zajednicke drzave, vise uglednih nezavisnih intelektualaca i NGO-aktivista predlagali su nacin rjesavanja dvojnog drzavljanstva upucujuci svoje prijedloge i Vijecu Evrope. Ali ratne poglavice nisu marile za to,  trebalo je samo izboriti svoje male bantustane i ocistiti sto vise gradana “nepozeljne“ nacije.

Danas, kad su se u svim novonastalim drzavama promijenili politicki rezimi koji zele graditi gradanska drustva, a ne male autarhicne, nacionalisticke drzavice, gradani ocekuju da se barem pokusaju ispraviti neke nepravde proteklih deset godina, da im se omoguci da zive u normalnim, uljudenim drzavama i u sto boljim odnosima sa svim svojim susjedima.

A mnogima to znaci i pravo na dvojno drzavljanstvo.