Zajednica Srba Rijeka

Community of Serbs in Rijeka

Trg Sv. Barbare 

51000 Rijeka

Hrvatska

tel. ++385 51 / 330 - 867

fax. ++385 51 / 330 - 873

e-mail:  vsnm-ri@net.hr 

Vijeće srpske nacionalne manjine

za Grad Rijeku

City Council of Serb National Minority Rijeka

ALTERNATIVNI IZVJEŠTAJ
 O PRIMJENI OKVIRNE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU PRAVA NACIONALNIH MANJINA U REPUBLICI HRVATSKOJ

 za period 1999. – 2004.

 jun 2004.

Sadržaj:

a) STANOVNISTVO PREMA NARODNOSTI / ETNICKOJ PRIPADNOSTI

4. 2001.god. obavljen je posljednji popis stanovnistva u Republici Hrvatskoj, a godinu dana nakon toga, 2002.god., i sluzbeni rezultati popisa. Znacaj rezultata posljednjeg popisa stanovnistva ogleda se u cinjenici da je to prvi sluzbeni popis stanovnistva u Republici Hrvatskoj proveden od stjecanja neovisnosti i raspada bivse SFRJ. Rezulati popisa pokazuju da se ukupan broj stanovnika Republike Hrvatske u periodu 1991. – 2001. smanjio za oko 7,25 % ( sa 4.784.265 na 4.437.460 ), udio pripadnika vecinskog hrvatskog naroda u ukupnom broju stanovnistva Republike Hrvatske povecao se za oko 11,53 % ( sa 78,1 na 89,63 % ), dok se udio pripadnika nacionalnih manjina[1] u ukupnom broj stanovnistva Republike Hrvatske smanjio za oko 50 % i iznosi 7,47 % ili 331.383 stanovnika.

5. Rezultati popisa stanovnistva iz 2001.god. potvrdili su ranija nagadanja o promjeni etnicke strukture stanovnistva u Republici Hrvatskoj u odnosu na 1991.god. Popisom stanovnistva prema narodnosti 2001.god., evidentirani su statisticki podaci za 22 manjinske zajednice prema etnickoj pripadnosti.[2] Najvecu manjinsku zajednicu prema etnickoj pripadnosti cine Srbi sa 201.631 pripadnika ili 4,54% udjela u ukupnom broju stanovnika Republike Hrvatske, zatim Bosnjaci – 20.755 ili 0,5%, Talijani – 19.636 ili 0,4%, Madari – 16.595 ili 0,4%, Albanci – 15.082 ili 0,3%, Slovenci -13.173 ili 0,3%, Cesi – 10.510 ili 0,2%, Romi – 9.463 ili 0,2%, Crnogorci – 4.926 ili 0,1%, Slovaci – 4.712 ili 0,1%, Makedonci – 4.270 ili 0,1%, Nijemci – 2.902 ili 0,1%, Rusini – 2.337 ili 0,1%, te Ukrajinici – 1.977, Rusi – 906, Zidovi – 576, Poljaci – 567, Rumunji – 475, Bugari - 331, Turci – 300, Austrijanci – 247 i Vlasi – 12. Dodatno, 19.677 stanovnika izjasnili su se kao Muslimani.

6. Smanjenje broja pripadnika manjiskih zajednica u odnosu na rezultate popisa 1991.god. evidentirano je kod Srba – 65%, Crnogoraca – 49%, Slovenaca – 41%, Makedonaca – 32%, Rusina – 28%, Madara – 25%, Ukrajinaca – 20%, Slovaka – 15%, Talijana – 7%, dok se povecanje broja pripadnika biljezi kod Roma – 41%, Albanaca 25% i Nijemaca – 10%.[3]

U popisu 2001.god., dio Muslimana, evidentiranih 1991.god. ( 43.496 pripadnika ), izjasnio se kao Bosnjaci. Ukupan broj Bosnjaka i Muslimana prema popisu 2001.god. iznosi 40.529 pripadanika, sto predstavlja smanjenje u odnosu na broj Muslimana evidentiranih 1991.god. od oko 7%.       

7. Popisom 2001.god. kao stanovnici Republike Hrvatske nisu evidentirane osobe koje izvan zemlje borave duze od godinu dana. Popisom su, medutim, prema medunarodnim obvezama, popisane izbjeglice iz drugih dijelova bivse Jugoslavije, koje su se zatekle na njenoj teritoriji.

U periodu proteklom od provodenja popisa 2001.god. povecan je broj stanovnika srpske nacionalnosti. Naime, prema podacima Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice iz oktobra 2003.god., u periodu 2000. – septembar 2003.god., vecinom iz Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u Hrvatsku se vratilo 46.068 izbjeglica srpske nacionalnosti [4], a od kraja ratnih sukoba ukupan broj manjiskih povrataka ( izbjeglice i raseljene osobe ) iznosi oko 108.000 ili oko 1/3 od ukupnog broja izbjeglih Srba.[5] Od toga broja moguce je da popisom nije obuhvaceno 10.572 povratnika koju su se vratili 2001.god. te 9.640 u 2002.god. i 8.826 do novembra 2003.[6] Medutim, nasumicne provjere provedene provedene od UNHCR, Misije OSCE i NVO naznacuju da se oko 2/3 prijavljenih povrataka moze smatrati stalnim[7], a da '' nakon kraćeg zadržavanja mnogi povratnici odu u Srbiju ili Bosnu ''[8]. Prema podacima Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo / Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice od 1 novembra 2003, broj izbeglica iz Republike Hrvatske ( uglavnom etnickih Srba ) kretao se oko 210.000, od čega 190.000 u Srbiji i Crnoj Gori, a 22.000 u BiH.

8. Rezultati popisa stanovništva 2001.god. izazvali su burne komentare nekih predstavnika nacionalnih manjina. Tako je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, odbio prihvatiti rezultate popisa te zahtjevao njegovu reviziju uključivanjem u popis svih izbjeglih Srba, kao i onih koji su se, u međuvremenu, vratili. U tom smislu, prema Srpskom nacionalnom vijeću, trebalo je razmotriti popisivanje dodatnih 68.000 Srba. Furio Radin, predsjednik Saborskog odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, zatražio je objašnjenje rezultata popisa i razloga opadanja broja pripadnika nacionalnih manjina te predlagao novi program za razvoj i zaštitu manjinskih prava, a Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, izjavo je da su rezultati popisa potvrdili potrebu za prevencijom asimilacije i iseljavanja pripadnika nacionalnih manjina.[9] Nakon objavljivanja rezultata popisa razvila se i diskusija o razlozima smanjenja pripadnika manjinskih zajednica, naročito Srba. Za razliku od Milorada Pupovca, Žarko Puhovski je prihvatio rezultate popisa kao '' ispravne i očekivane '' te izjavio: '' Kada se etnička grupa smanji na jednu trećinu tijekom jednog desetljeća, to ne može biti rezultat prirodnih migracija već preseljenja pod pritiskom koje obično upućuje na etničko čišćenje ''[10]. Početkom 2004.god., u svom istupu pred Hrvatskim saborom, Furio Radin je ustvrdio da je iz Hrvatske etnički očišćeno 300.000 Srba.[11] Vlada Republike Hrvatske u svom je izvješću o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina iz marta 2004.god. kao razloge smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina, mada ne jedine, navela: slabljenje i pucanje veza unutar nacionalnih manjina usljed prostorne rasporednosti, seljenja stanovništva u gradove i urbanizacije; interregionalne i prekomorske migracije ( posebno za vrijeme i nakon rata 1991. –1995.god.); veću socijalnu pokretljivost usljed povećanja razine obrazovanja; mješovite brakove koji podvajaju etniku komponentu stanovništva, što je naročito karakteristično za pripadnike srpske nacionalne manjine u gradovima i područjima koja nisu bila zahvaćena ratom; pojačana identifikaciju s profesionalnom ili socijalnom skupinom ili regionalnom pripadnošću i na kraju posljedice rata 1991.-1995.god.[12] Ocjenjujući izvješće Vlade, Savjet za nacionalne manjine upozorava '' da je nepotpuna interpretacija podataka drastičnog smanjenja broja pripadnika manjina ( srpska nacinalna manjina, bošnjačka nacionalna manjina i druge ) od 1991. do 2001.god., te se stoga iskazuje potreba za znanstvenom analizom navedenih popisa ''[13]. Međutim, bar što se etničkih Srba čiji se broj prema popisu smanjio za gotovo 400.000, pomalo je licemjerno stavljati posljedice rata 1991. - 1995.god. na posljednje mjesto uzroka smanjenja njihova broja te ne pominjati mogući opravdani strah od iskazivanja etničke pripadnosti zbog, do danas, diskriminativne politike koja se vodi prema njima. Nesumnjivo je da je određen broj Srba napustio Hrvatsku svojom voljom, zbog neslaganja sa zvaničnom hrvatskom politikom i rukovodstvom te zbog počinjenih kriminalnih djela i zločina u ratu. Međutim, bivši predsjednik Tuđman izjavljivao je da će se broj Srba u Hrvatskoj po završetku rata svesti na 3-4%, '' što se gotovo matematičkom preciznošću postiglo ''.[14]  U izvješataju o manjinama u Hrvatskoj, Minority Rights Group International na prvom mjestu kao razlog smanjenja broja pripdanika manjina navodi '' nacionalističku politiku usmjerenu protiv Srba, kroz koju su Srbi izloženi pogrdama, šikaniranju, prijetnjama i ubijanju, kako unutar tako i van ratom pogođenih područja ''.[15] Pokušavajući objasniti rezultate popisa stanovništva, Vlada premijera Račana pokazala je dokumente koji su dokazivali da su Srbi organizirano napustili Hrvatsku i prije nego što hrvatske snage oslobodile teritorije pod kontrolom lokalnih Srba [16] ( odnosi se na operaciju Oluja, avgust 1995.god.). Komentirajući Vladine izjave i dokaze, Jelena Lovrić, novinarka Novog lista navodi da vlada '' brižljivo evidentira događaje na srpskoj strani, ali negira sve poznate činjenice da je hrvatski režim ( u to vrijeme ) imao detaljan plan koji je provodio da smanji broj Srba u Hrvatskoj '' te da takvim selektivnim pristupom povjesnim činjenicama sadašnji režim ( premijera Račana ) '' brani Tuđmanovu politiku i krije njegove zločine ''.[17] U optužnici pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv hrvatskih generala Ivana Čermaka i Mladena Markača, od 19.februara 2004.god., tužiteljica između ostalog navodi da su '' Tijekom i nakon operacije "Oluja" i čitavo vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, Ivan ČERMAK i Mladen MARKAČ su s drugima, uključujući Antu GOTOVINU i predsjednika Franju TUĐMANA, sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem i potpunim razaranjem imovine srpskog stanovništva kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima ’’[18]. Sve prethodno navedeno govori u prilog stavu Savjete za nacionalne manjine da postoji potreba za znanstvenom analizom uzroka smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina, što je potrebno i nužno za normalizaciju međuetničkih odnosa i povjerenja narušenih za vrijeme rata. Međutim, imajući u vidu brojne izjave i stavove predstavljene na hrvatskoj političkoj sceni o nemogućnosti revidiranja povijesti i dovođenja u sumnju već utvrđenih činjenica, malo je izgleda da će do predložene analize ikada doći uz nužnu podršku značajnijih političkih struktura te da bi ona imati bilo kakav značajniji uticaj. Po završetku tzv. mirne reintegracije bivšeg UNTAES područja i završetka mandata UN u Istočnoj Slavoniji na hiljade ljudi ( uglavnom Srba, ali i ostalih manjina ), zbog različitih političko-pravno-ekonomsko-sigurnosnih problema, napustilo je Republiku Hrvatsku, a na stotine su zatražile azil u više zapadno-evropskih zemalja ( Norveška, Velika Britanija, Irska... ). Za više informacija o mogućim razlozima smanjenja broja etničkih Srba uzrokovanim ratom 1991.-1995.god. te nakon toga pogledati pod d) POSTOVANJE OPĆIH ( LJUDSKIH ) PRAVA PRIPADNIKA MANJINA I VLADAVINA PRAVA i pod IV.II.

b) POLITICKO OKRUZENJE

9. Smrt predsjednika Tudmana krajem 1999.god. te parlamentarni ( januar 2000.) i predsjednicki izbori ( februar 2000.) oznacili su kraj desetogodisnje vladavine nacionalisticki orijentirane Hrvatske demokratske zajednice ( HDZ ), stranke pokojnog predsjednika. Parlamentarnim izborima na vlast dolazi '' pro-reformska '' vlada na celu sa premijerom Ivicom Racanom

( Socijaldemokratska partija ), sacinjena od sest opozicijskih stranaka ''demokratske '' orijentacije, dok novi predsjednik postaje '' demokratski '' kandidat Stjepan Mesic. Izbori su ocjenjeni kao '' mirni i uredni '' te kao '' znatan napredak '' u zadovoljavanju OSCE standarda. '' Vlada koja je došla na vlast nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u januaru i februaru 2002.god. od svoje prethodnice je dobila neprihvatljivo nasljeđe diskriminatornih zakona i praksi, na štetu prije svega raseljenih osoba i izbjeglica srpske nacionalnosti.''[19] U maju 2000.god. odrzani su i opci lokalni izbori, koji su potvrdili rezultate parlamentarnih izbora i donijeli odredene promjene na lokalnoj politickoj sceni. HDZ je zadrzao cvrstu vlast u nekim zupanijama i opcinama. Parlamentarni izbori odrzani 23. novembra 2003. otvorili su HDZ put povratka na vlast, sto se 23. decembra 2003. i dogodilo izglasavanjem povjerenja formiranju nove vlade , predvodene predsjednikom HDZ Ivom Sanaderom, u Hrvatskom saboru. Nova vlada dobila je podrsku i formirana je uz podrsku nekoliko manjih stranaka i parlamentarnih predstavnika nacionalnih manjina, buduci da rezultati izbora nisu omogucavali samostalno formiranje vlade i nisu HDZ-u osiguravali parlamentarnu vecinu potrebnu za izglasavanje podrske.

10. Vlada premijera Racana inicirala je i pokrenula vise programa politickih i ekonomskih reformi, mada joj se, nerijetko, od strane nekih drustvenih subjekata, spocitavala nedovoljna odlucnost, hrabrost, stvarna volja i ustrajnost. Politiku premijera Račana prema srpskoj zajednici Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik iz reda srpske nacionalne manjine, opisao je slijedećim riječima: '' Račan je bježao od manjina, posebno od Srba, osim od njihovih glasova. I kada ih je dobio, više ga nisu zanimali'' te napomenuo da ni politika prema drugima manjinama nije bila bolja.[20] Kao otvorena pitanja politickog karaktera, kako za vrijeme Racanove, tako i Sanaderove vlade, oznacena su suradnja sa Medunarodnim kaznenim tribunalom za bivsu Jugoslaviju - ICTY, povratak izbjeglica, puno postivanje prava manjina, reforma pravosuda tj. uspostava vladavine prava te reguliranje odredenih otvorenih pitanja sa susjednim drzavama. Račanova vlada, vezano za ukidanje diskriminacije i povratak srpskih izbjeglica, prema Međunarodnoj kriznoj grupi usvajala je ''polovične mjere''  čiji je cilj bio umirivanje međunarodne zajednice i, istovremeno, da preuzete obveze ostavi neispunjenima.[21] Obje vlade iskazale su namjeru i zelju za prikljucenje Europskoj Uniji ( po mogucnosti u slijedecem krugu planiranog prosirenja 2007.god. ) i u tom pravcu otpocele/nastavile procese, nerijetko uz međunarodni pritisak, politickih i ekonomskih reformi i prilagodbi te intenzivnu diplomatsku kampanju. U tom smislu, Racanova vlada dostavila je oktobra 2003. odgovore na upitnik Europske Komisije, a u cilju procjene i davanja misljena o podobnosti Republike Hrvatske za clanstvo u EU. Europska Komisija zauzela je pozitivan stav prema Republici Hrvatskoj tj. donijela pozitivno misljenje 20. aprila 2004.[22] Temeljem ovoga misljenja, Republika Hrvatska je zvanicno, 18. juna 2004., dobila status zemlje kandidata za clanstvo u EU.

11. Odredena nagadanja i skepticizam oko privrzenosti HDZ nacelima ljudskih prava i mogucem nastavku politike negativnog odnosa prema manjinama pocela su nestajati odmah nakon parlamentarnih izbora. Premijer Sanader tj. Vlada zakljucila je sporazume o suradnji sa izabranim clanovima parlamenta iz redova srpske ( predstavnici Samostalne demokratske srpske stranke – SDSS ) i predstavnikom talijanske nacionalne manjine, sto je rezultiralo pruzanjem njihove podrske izboru nove Vlade u Hrvatskom saboru. Istu podrsku iskazali su i svi ostali clanovi parlmenta iz redova nacionalnih manjina. Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, jos je za vrijeme predizborne kampanje pozvao izbjegle Srbe na povratak, a sporazum potpisan sa SDSS obuhvatio je namjeru rjesavanja osnovnih problema srpske zajednice u Hrvatskoj poput povratka izbjeglica, povrata oduzete/zauzete imovine, provodenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, razvoja '' podrucja od posebne drzavne skrbi '', reforme pravosuda i suradnje sa susjednim drzavama. Za vrijeme novogodisnjih praznika premijer je posjetio predstavnike talijanske nacionalne manjine u Istri te sudjelovao na prijemu organiziranom od strane politickih predstavnika srpske zajednice povodom proslave pravoslavnog Bozica u Zagrebu. Premijer je nastavio naglasavati potrebu postivanja manjiskih prava te uspostave razumijevanja i izgradnje povjerenja izmedu pripadnika razlicitih etnickih zajednica, a sto je pozitivno ocjenjeno i od strane OSCE misije u Republici Hrvatskoj.[23] Premijer je naglasio i da nacionalne manjine predstavljaju bogatstvo Republike Hrvatske, nikako problem.

12. Veliki korak naprijed u garantiranju i zastiti manjiskih prava te efikasnom provodenju CoE OKZNM u Republici Hrvatskoj predstavlja usvajanje i stupanje na snagu novih zakona ( pogledati paragraf 14. ), s naglaskom na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen u decembru 2002., koji je ocjenjen kao pozitivan i kvalitetan dokument, a cime je Republika Hrvatska ispunila svoju obavezu nastalu pristupanjem u clanstvo Vijeca Europe i ratificiranjem CoE OKZNM. Cinjenica da je Vlada iskljucila manjinske predstavnike iz radne grupe za izradu nacrta Ustavnog zakona bila je razocaravajuca, a kompromis je pronaden zahvaljujuci pritiscima medunarodne zajednice.[24] 

c) RELEVANTNO ZAKONODAVSTVO I DOKUMENTI

13. "Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava’’ - clanak 140. Ustava Republike Hrvatske.

Najznačajniji ratificirani međunarodni multilateralni dokumenti navedeni su i u članku 1. Ustavnog zakona za zaštitu nacionalnih manjina ( pogledati pod IV.I ). Za bilateralne i regionalne ugovore pogledati pod IV.XVI.

14. Najznacajnije dokumente unutarnjeg zakonodavstava za zastitu prava nacionalnih manjina predstavljaju: Ustav Republike Hrvatske, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne( regionalne ) samouprave i Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor.

15. Kao specificne dokumente koji, izmedu ostalog, reguliraju i garantiraju odredena manjinska prava Srba u istocnoj Hrvatskoj, mogu se navesti Temeljni sporazum o istocnoj Slavoniji - Erdutski sporazum ( novembar 1995.god. ) i Pismo namjere hrvatske Vlade Vijecu sigurnosti UN o dovrsenju mirne reintegracije ( januar 1997.god. ). Erdutski sporazum je bilateralni sporazum potpisan izmedu Vlade Republike Hrvatske i lokalnih srpskih predstavnika u istocnoj Slavoniji, a njegovom potpisivanju svjedocili su tadasnji ambasador SAD u Hrvatskoj g.Peter W. Galbraith i posrednik UN g.Thorvald Stoltenberg. Pismom namjera upucenom UN Vijecu Sigurnosti ( S/1997/27 ), hrvatska Vlada je izrazila namjeru postivanja i osiguravanja srazmjerne zastupljenosti i ostalih prava pripadnika srpske zajednice u istocnoj Slavoniji ( UNTAES ). Odredbe Erdutskog sporazuma, koji je na zahtjev hrvatske Vlade cirkulirao kao dokument Generalne skupstine UN i Vijeca sigurnosti ( S/1995/951 ), mogu se podijeliti u tri dijela: odredbe koje reguliraju uspostavu prijelazne administracije UN ( UNTAES ), odredbe koje reguliraju zastitu ljudskih i gradanskih prava te odredbe vezane za pracenje stanja ljudskih prava u istocnoj Slavoniji nakon proteka tranzicijskog perioda. Iako je imao veliki znacaj u uspostavljanju trajnog mira i (re)intergraciji regije Istocna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem u ustavno-pravni i politicki sistem Republike Hrvatske, predstavnici vlasti i drzavnih institucija cesto su ga ignorirali i njim manipulirali, sto se u negativnom smislu odrazilo na puno provodenje njegovih odredaba i pratecih dokumenta, narocito na podrucjima opcih ljudskih prava, imovinskih prava, manjinskih povrataka i ostanka u regiji, nediskriminacije, proporcionalne zastupljenosti i sl. Individualno pozivanje na primjenu odredbi Erdutskog sporazuma u sudskim i upravnim postupcima u najvecoj je mjeri ignorirano i nije uzimano u razmatranje, uz obrazlozenja da Erdutski sporazum ne predstavlja pravno obvezujuci dokument. Hrvatska vlada je ipak, zbog potreba i pozitivnog politickog imidza u odnosu prema medunarodnoj zajednici, povremeno priznavala vazenje odredaba Erdutskog sporazuma i njenu privrzenost istom ( tako npr. u preambuli Sporazuma o stabilizaciji i pridruzivanju potpisanog izmedu Republike Hrvatske i clanica EU ), a u svom odgovoru na upitnik Europske komisije ( krajem 2003.god. ) te drugdje, dala na znanje kako je usvajanje Ustavnog zakona za zastitu nacionalnih manjina obezvrijedilo Erdutski sporazum. Medutim, Ujedinjeni narodi i medunarodna zajednica smjestena u Zagrebu misljenja su kako su, uz iznimku odredbi koje su posebno ogranicene na prijelazno razdoblje ( UNTAES ), Erdutski sporazum i Pismo namjere i dalje pravno obvezujuci dokumenti koji su na snazi i danas, usprkos tomu sto su neke njihove odredbe ukljucene u Ustavni zakon i druge domace zakone.[25]

16. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995.god., kojim je zavrsen rat u Bosni i Hercegovini, Republika je Hrvatska prihvatila obvezu jacanja povratka izbjeglica u cijeloj regiji. ( Regionalni pristup rjesavanju problema izbjeglica naglasavaju gotovo sve relevantne medunarodne ( UNHCR, OSCE[26] ) i nevladine organizacije, ali u praksi '' uocljive su jasne prakticne veze izmedu povrataka u razlicite zemlje ili dijelove zemalja ''[27], a problematika se, prema broju i prirodi problema, narocito odnosi na stvaranje uvjeta za manjinske povratke u Republiku Hrvatsku i ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina tj. srpske manjine). 

17.  Nacionalni program za Rome usvojen je od strane Vlade u oktobru 2003.god. Vlada Republike Hrvatske donijela Nacionalni program za Rome imajuci u vidu specifican polozaj romske zajednice, njihovu dugogodisnju marginalizaciju i potrebu za sveobuhvatnom integracijom u drustvo te '' cijeneći da postojeći jaz Romi sami ne mogu prebroditi, a odlučno nastojeći promijeniti postojeće stanje, s ciljem ostvarivanja Ustavom i pravnim sustavom Republike Hrvatske zajamčenih prava te uklanjanja svih oblika diskriminacije ''.[28]

d) POSTOVANJE OPĆIH ( LJUDSKIH ) PRAVA PRIPADNIKA MANJINA I VLADAVINA PRAVA

18. Postovanje ( ljudskih ) prava pripadnika pojedinih nacionalnih manjina, posebice Srba i Roma, i dalje ostaje problematicno i uvjetovano ratnim nasljedem i dugogodisnjom diskriminacijskom politikom. Diskriminatorni zakonski propisi su, uglavnom, zamjenjeni novim zakonskim rješenjima, ali oni često, u nekim područjima ostvarivanja prava, nemaju uticaja na rezultate diskriminatorne politike, zakona i njihove primjene te odluka iz perioda 90-tih godina prošlog stoljeća. Problemi diskriminacije i danas su prisutni kod priznavanja i realiziranja širokog spektra tzv. stečenih prava, poput statusnih, imovinskih, mirovinskih i socijalnih, prava proisteklih iz radnog odnosa, stanarskih prava, prava na obeštećenje za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i sl., a u najvećoj mjeri pogađaju građane srpske nacionalnosti u kategoriji izbjeglica, raseljenih osoba i osoba koje su za vrijeme rata živjela na područjima bivše tzv. '' Republike Srpske Krajine ''.[29] Jedan od osnovnih problema koji uvjetuju diskriminatorni odnos prema navedenim kategorijama građana, pa samim tim utiču i na njihov opstanak ili/i održiv povratak u Republici Hrvatskoj, predstavlja činjenjica da im pravosudni i upravni organi, za razliku od odnosa prema većinskom stanovništvu, ne priznaju činjenicu rata ( Domovinski rat, 1991 – 1995 ) kao pravno relevantnu u ostvarivanju i priznavanju njihovih stečenih prava. Iz toga proizilazi da se rat, kao oblik '' više sile '', nekim kategorijama građana nije dogodio te su se prema njima (uglavnom etnickim Srbima ) restriktivno primjenjivali zakonski propisi predviđeni za primjenu u normalnim ( mirnodopskim) okolnostima. Prema javnom priopćenju Human Rights Watch-a od 9.januara 2004.god. '' ključna pitanja ljudskih prava koja određuju hrvatski put u Europu predstavljaju povratak izbjeglica i odgovornost za ratne zločine ''.[30] Romi u Hrvatskoj su žrtve diskriminacije u ostvarivanju širokog spektra prava poput prava na status građanina, stambeno zbrinjavanje, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje, pristup javnim servisima i sl. Prema izvještajima Europskog centra za prava Roma, Romi ne uživaju ravnopravnu zakonsku zaštitu i suočavaju se sa diskriminacijom u pravnom sistemu.[31] 

19. Državna vlast u Republici Hrvatskoj ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku ( članak 4. Ustava Republike Hrvatske ), a pravo na pravnu zaštitu garantirano je Ustavom. Međutim, '' sudovi su bili izloženi političkom uticaju, neučinkovitosti birokracije, nedovoljnog financiranja i velikog broja nerješenih slučajeva ''[32] ( zaostatak u radu sudova u 2002.god. iznosio je 1.382.867 predmeta[33]), mada je politički pritisak vremenom slabio. Funkcioniranje pravosuđa i adekvatna primjena prava ostaju ozbiljan problem, a kašnjenja u nekim segmentima pravosuđa ugrožavaju vladavinu prava.[34]  Evidentirano je više primjedbi na rad pravosuđa vezano za diskriminaciju tj. različit pristup predmetima ovisno o nacionalnoj ( etničkoj ) pripadnosti stranaka, u prilog čemu govori i izvještaj OSCE o suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima u 2002.god., a u kome se navodi da su, unatoč određenom napretku, '' na procesuiranje ratnih zločina u Hrvatskoj u 2002.god. i dalje utjecali postupovni i sadržajni problemi, posebice vezani za nacionalno podrijetlo kako optuženika tako i žrtava ''.[35] Važne institucije za zaštitu ljudskih i manjinskih prava predstavljaju Pučki pravobranitelj za ljudska prva i Ustavni sud, a njima se bave i vladini Uredi za ljudska prava i nacionalne manjine te parlamentarni Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kako je Republika Hrvatska, novembra 1997.god., ratificirala Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pojedinci koji smatraju da su im ljudska prava predviđena Konvencijom kršena mogu se za zaštitu prava obratiti Europskom sudu za ljudska prava. Prema misljenju Europske Komisije veliki broj aplikacija i predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava ukazuju na (i) proceduralne probleme u hrvatskom pravosudu , ukljucujuci i opseg djelovanja Ustavnog suda kao efektivnog domaceg lijeka na podrucju ljudskih prava i (ii) stvarnu zabrinutost za postivanje ljudskih prava u nekim zakonima, narocito onima koji reguliraju imovinska prava vezana za ratni period.[36] Međutim, Europski sud za ljudska prava uglavnom ne predstavlja adekvatnu zaštitu u slučajevima kršenja gore pomenutih stečenih prava, jer su se, u najvećoj mjeri, događala u periodu do njene ratifikacije ( institut '' rationae temporis '' ). Na situaciju u pravosuđu negativno utiče nedovoljan broj sudaca, ali i činjenica da je u prethodnom razdoblju dio iskusnog sudačkog kadra, politički ili etnički nepodobnog za režim predsjednika Tuđmana, ostao bez svojih radnih mjesta te da su bili zamjenjivani politički i stranački podobnim kadrovima upitnog kvaliteta i profesionalnosti.[37] Tome u prilog govori i promjer kasnije, od strane Vrhovnog suda, ukinute presude Županijskog suda u Gospicu iz avgusta 2003.god., u čijem se obrazloženju presude protiv etničkog Srbina za ratni zločin, između ostalog, navodi da je optuženi kriv ne samo za zločine u ratu 1991-95, već i za zločin i genocid koji Srbi provode nad Hrvatima već 500 godina, kada su Srbi zajedno sa Turcima ( Otomanska imperija ) došli u Hrvatsku sa namjerom da unište Hrvate te da su '' optuženi i njegovi preci sjedili na hrvatskoj grbači prošlih 80 godina.'' [38]

20.  Dok je povratak raseljenih (prognanici) etničkih Hrvata gotovo priveden kraju, problem manjinskih izbjeglica i raseljenih osoba (uglavnom etnickih Srba) predstavlja najveci i najozbiljniji problem krsenja ljudskih prava tj. prava pripadnika manjinskih zajednica i diskriminacije u Republici Hrvatskoj. Veza izmedu manjinske i izbjeglicke problematike prepoznata je i u rezoluciji UN Komisije za ljudska prava, usvojene 2001.god.[39] Ukupan broj zvanicno registriranih izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini iznosi oko 210.000 osoba, sto cini gotovo 1/3 ukupne manjinske populacije Republike Hrvatske. Zvaničan broj raseljenih etničkih Srba je 1.702 osobe[40], ali stvaran broj je upitan

( pogledati paragraf 29. Statusna prava ).

21. Predstavnici nevladinih organizacija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore, sudionika projekta '' Regional Legal Assistance Programme '', koji rade direktno sa strankama i prikupljaju informacije o kršenjima ljudskih prava na terenu, analizom broja i vrsta slučajeva su, između ostalog, zaključili da se veliki dio kršenja stečenih prava izbjeglica i raseljenih lica ( uglavnom etničkih Srba ) može pripisati kršenju ljudskih prava i diskriminaciji na osnovu nacionalne, etničke ili vjerske pripadnosti, a do slicnog zakljucka je dosao i Human Rights Watch, izjavljujuci u septembru 2003.god., povodom izdavanja izvjestaja '' Prekrsena obecanja: Prepreke povratku izbjeglica u Hrvatsku '' [41], da '' etnicka diskriminacija usporava povratak izbjeglica ''.[42]

22.  U svom misljenju o Republici Hrvatskoj, iz aprila 2004.god., Europska komisija zakljucuje o potrebi da Vlada Republike Hrvatske treba utjecati na ubrzavanje i poboljsavanje konkretne primjene odredaba o stambenom zbrinjavanju izbjeglica i raseljenih osoba koje se odluce za povratak, da dodatne napore treba uloziti za osiguravanje odrzivosti povrataka, a sto podrazumjeva poboljsavanje ekonomske situacije i generalne atmosfere u podrucjima povratka te da drzava treba uciniti dodatne napore da intergrira srpsku zajednicu u hrvatsko drustvo na svim razinama.[43] U svom najnovijem izvjestaju od 14.maja 2004.god., Human Rights Watch je konstatirao da '' hrvatske vlasti nisu preduzele znacajnije korake koji bi olaksali povratak srpskih izbjeglica, uprkos najavama novog predsjednika vlade i pozivima Europske unije u okviru razgovora o Uniji '', sto je bilo propraceno izjavom gde. Rachel Denber, Vrsiteljice duznosti direktora – Odjeljenje za Europu i Centralnu Aziju, da bi '' hrvatske vlasti trebale preduzeti snaznije mjere kojima se olaksava povratak izbjeglica. Izjave vladinih duznosnika su dobrodosle, ali one moraju biti pracene djelima.''[44]   

23. (Odrzivi) manjiski povratci i sva pitanja vezana uz taj proces, predstavljaju vrlo kompleksnu materiju i nailazile su i jos uvijek nailaze na veliki broj politicko-pravno-ekonomskih prepreka. Vlada premijera Racana nije imala snage, a mozda ni volje, konstruktivno pristupiti rjesavanju ovih problema i smanjivanju uticaja lokalnih ekstremista i desnicara na lokalnim razinama, a zabiljezena je i kontaverzna izjava ''reformskog'' premijera Racana iz 2002.god. kako ''masovni povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku ili bosanskih Hrvata u Republiku Srpsku nerealan''[45].  Lokalne nevladine organizacije, koje rade na povratku i ostvarivanju prava izbjeglica, povodom Svjetskog dana izbjeglica 20.juna 2003.god. izrazile su da upravo rad glavne nacionalne institucije zaduzene za povratak, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice, i njenih regionalnih ureda predstavlja osnovnu prepreku povratku te da poziv premijera Racana izbjeglim Srbima da se vrate pozdravljaju, ali ga smatraju neiskrenim i ispraznim uzimajuci u obzir nedostatak preduvjeta za povratak.[46]

24. Komentirajući Izvještaj Human Rights Watch-a od 14.maja 2004.god., potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor izjavila je da je Vlada, vezano za povratak izbjeglih Srba, u prvih pet mjeseci učinila jako puno i da je donesena jasna politička odluka. '' To je iskreno opredjeljenje Vlade i uvjeravam vas da će na tome ozbiljno raditi '', izjavila je Jadranka Kosor novinarima. Naglasila je da je uz nadležno ministarstvo osnovano posebno povjerenstvo koje na tome intenzivno radi i da je sasvim sigurno kako će rezultati biti vidljivi do kraja godine.[47]

25. Prema ocjeni OSCE iz decembra 2003.god., ''zakonodavni i upravni okvir za povratak se i dalje popravlja, iako nesto umjerenijim tempom te bez utvrdenih napora u provedbi koji su neophodni kako bi se postigli znacajniji rezultati.''[48] Iako predstavlja interni politicki dokument, poboljsanju atmosfere i uvjeta za povratak izbjeglih i raseljenih Srba znacajniji doprinos daje i sporazum o suradnji potpisan izmedu Vlade i SDSS-a. Suradnja Vlade i predstavnika medunarodne zajednice po pitanjima povratka otezana je zbog obustavljanja djelovanja Radne skupine za zakonodavstvo u januaru 2003.god., a koja je predstavljala radno tijelo predstavnika Vlade i predstavnika medunarodne zajednice. 

26. Najvece probleme u stvaranju uvjeta za fizicki povratak izbjeglica i raseljenih osoba predstavlja spor povrat privatne imovine, rjesavanje stečenih prava bivsih nosilaca stanarskih prava na stanovima u drustvenom vlasnistvu i statusna pitanja, dok je znacajniji napredak uocen kod rjesavanja zahtjeva i pruzanja pomoci u obnovi u ratu ostecenih ili unistenih objekata.

27. Povrat privatne imovine tj. stambenih objekata (kuca) i dalje je problematican i spor, imajuci u vidu da je prvi rok za povrat bio kraj 2002.god., a drugi 2003.god. i nije ispostovan.  Odreden broj bivsih izbjeglica koji se vratili u Republiku Hrvatsku zive u velikoj bijedi i u neuvjetnim prostorima, a vec godinama cekaju povrat svojih kuca koje, zakonito ( prema Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju odredenom imovinom 1995.god.) ili nezakonito, koriste uglavnom etnicki Hrvati izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Vlada, iako u suprotnosti sa Ustavom i imovinskim zakonima, i dalje daje prednost korisnicima imovine (etnickim Hrvatima iz BiH) u odnosu na vlasnike (etnicki Srbi izbjeglice i raseljeni), onemogucujuci njihovo iseljenje do osiguravanja alternativnog smjetaja tj. stambenog zbrinjavanja, a na sto utice i spor rad sudova, upravnih organa, ali i odlaganje i onemogucavanje delozacija privremenih korisnika koji, u nekim slucajevima, imaju na raspolaganju drugi stambeni smjestaj ili koriste nekoliko stambenih jedinica. Sudovi u bivsem UNTAES podrucju, u slucajevima u kojima su raseljeni etnicki Srbi privremeno koristili imovinu vlasnika Hrvata, donosili su odluke o delozacijama privremenih korisnika, bez obzira na osiguranje alternativnog smjestaja, sto upucuje na ociglednu diskriminaciju prema principu etnicke pripadnosti. Ipak, uocen je napredak u povratu kuca u nekim djelovima Hrvatske, a Vlada je najavila da ce svi nezakonito zaposjednuti objekti biti vraceni do 1.juna 2004.god., dok bi ukupan povrat trebao biti izvrsen do kraja 2004.[49] U nekim slucajevima povrata imovine Srbima povratnicima problem predstavlja devastacija stambenih jedinica od strane privremenih korisnika, a predstavnik organizacije ALTRUIST iz Splita, Ivica Vojko, ustvrdio je da je svaka delozacija nalozena te da je cinjenica nesprecavanja toga stvar politicke volje i napomenuo: '' Da to naprave gradani srpske nacionalnosti zavrsili bi u zatvoru! ''[50]. Medutim, '' povrat drugih vrsta imovine ostaje nerjesen. To ukljucuje poslovne prostore i poljoprivredno zemljiste, kao i odreden broj imovinskih jedinica preuzetih od strane korisnika, ne putem zakona iz 1995.god.''[51] Kao problem javlja se i otudivanje pokretne imovine pri napustanju stambenih objekata od strane privremenih korisnika. Prema zakonu iz 1995.god. imovina je preuzeta i da bi se zastitila i sacuvala, a pokretne stvari su popisivali relevantni drzavni organi. Zanimljivo je da, iako sacinjeni, popisi nepokretne imovine nisu dostupni vlasnicima imovine, cime su oni znatno onemoguceni da dokazuju krade u sudskim postupcima. Iako je Vlada regulirala pravo na novcanu naknadu vlasnicima kuca zauzetih prema Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju odredenom imovinom 1995.god., vrlo se mali broj naknada i isplacuje ( krajem 2003. god. naknade su se isplacivale za oko 450 vlasnika od njih vise od 3900 koji potrazuju imovinu. Ugovori za isplatu naknade dostavljeni su na adrese vise od 1200 vlasnika).[52] Evidentirano je vise stotina vlasnika koji su odbili potpisati ugovore za isplatu naknade zbog odbijanja nadleznog ministarstva da im isplati i zaostale kamate na neiplacene naknade, a sto je u suprotnosti sa relevantnim zakonodavstvom.

28. Stanarska prava predstavljala su oblik imovinskog prava u urbanim podrucjima Republike Hrvatske i cijele bivse SFRJ i podrazumjevala su široko pravo korištenja stanova u, tada, društvenom vlasništvu. '' Uz veliki stupanj diskriminacije, Srbima (desetine hiljada) koji su napustili svoje domove (zbog straha ili pritisaka za vrijeme Domovinskog rata 1991.-1995.god.) oduzeta su njihova ranija stanarska prava, dok je Hrvatima, uz mali broj izuzetaka, omoguceno da ponovo ostvare ta prava ''[53], a svima koji nisu izbjegli ili bili protjerani omoguceno je da otkupe tj. privatiziraju te stanove uz posebne olaksice. Otkazi stanarskog prava tj. ukidanja prava na dom sudskim putem provodili su se primjenom predratnog Zakona o stambenim odnosima po kojem je nekorištenje stana u roku od 6 mjeseci razlog za otkazivanje istog te Zakonom o najmu stanova na oslobođenim područjima iz 1995.god. prema kojem su se stanarska prava na područjima do 1995.god. pod kontrolom srpskih snaga (bivsa tzv. Republika Srpska Krajina) mogla otkazati ukoliko je stan prazan duže od 90 dana. Striktna primjena predratnog Zakona o stambenim odnosima uz zanemarivanje vanrednih ratnih okolnosti, straha, nasilnog i nelegalnog izbacivanja i protjerivanja te donošenje Zakona o najmu stanova na oslobođenim područjima bile su direktno usmjerene na onemogućavanje povratka i ostvarivanja prava protjeranih i izbjeglih Srba. Postupci otkazivanja stanarskih prava sudskim postupcima vodili su se u odsustvu, uz, u nekim slučajevima, službeno postavljanje zakonskog zastupnika u cilju zadovoljavanja forme i bez suštinskog značaja. Na izvjestaj Misije OSCE u Republici Hrvatskoj iz 2001.god., u kome se ponovo istakla potreba da se pitanje bivsih nositelja stanarskih prava rijesi, zestoko je reagirala zamjenica tadasnjeg premijera Racana, gda.Zeljka Antunovic, a Pomocnik ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo i procelnik Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice, g.Lovre Pejkovic, nazvao je OSCE ''neozbiljnom organizacijom'' [54], a u martu 2002.god. izjavio da Vlada nema nikakvu obvezu prema bivšim nositeljima stanarskih prava[55].

'' Najvaznije pitanje u svezi s ljudskim pravima glede stambenog prostora i najveca prepreka povratku izbjeglica, i dalje je nedostatak pravnog i prakticnog lijeka koji bi bio na raspolaganju obiteljima koje su zivjeleu drustvenim stanovima i cija su stanarska prava ukinita...Vlada i dalje izbjegava raspravu o zakonskim aspektima i aspektima ljudskih prava koji tvore pozadinu ukidanja stanarskih prava...''.[56] Kao rezultat pritiska medunarodne zajednice, Vlada je usvojila dva programa ( 2000/2. i 2003.) o stambenom zbrinjavanju bivsih nositelja stanarskih prava koji se odluce na povratak i zivot u Republici Hrvatskoj, cime su se ''stecena'' prava etnickih Srba ,proistekla iz stanarskih prava, svela na humanitarni problem.  Programi, medutim, jos nisu operativni i dopustaju veliki stupanj arbitrarnosti u donosenju odluka o stambenom zbrinjavanju. Medutim, uvjeti postavljeni za podnosenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje predstavljaju diskriminaciju u odnosu na nositelje stanarskih prava, koji su zakljucili ugovore o najmu ili privatizirali stanove u prethodnom razdoblju, a kao takvi predstvljaju i prepreke povratku u nekim slucajevima ( npr. ako biviši nositelj stanarskih prava posjeduje ili je stekao obiteljsku kuću ili stan u Republici Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj državi bivše Jugoslavije te ako istu nije na bilo koji način otuđio nakon 8.oktobra 1991.god. ), kao i nastavak nepriznavanja stecenih prava. Diskriminacija je vidljiva i u cinjenici da su usvojena dva ''programa'' stambenog zbrinjavanja, posebno za tzv. Podrucja od posebnog drzavnog interesa (nekada ratom pogodena podrucja)[57], gdje je većinom potrebno zbrinuti izbjegle Hrvate iz Bosne i Hercegovine, i posebno za ostale dijelove drzave[58], koji se uglavnom odnosi na zbrinjavanje izbjeglih Srba, sto predstavlja dualitet u pravnom sistemu jedne drzave i razlicit pristup i proceduru u ostvarivanju istih prava. Diskriminacija i različit pristup ostvarivanja prava ovisno o etničkoj pripadnosti uočljiv je i u tome što je prvi ''program'' stambenog zbrinjavanja reguliran Zakonom, a drugi Zaključkom Vlade, kao podzakonskim aktom. Prijedlozi NVO o mogucim rjesenjima problema   bivsih nositelja stanarskih prava ( opcije – 1. naturalna restitucija gdje je to moguće, 2. dodjeljivanje zamjenskog stana ili objekta i 3. obeštećenje u novcu ) Vlada nikada nije uzimala u razmatranje. Određen broj NVO u regiji kritički se osvrnuo na Zaključak Vlade RH o stambenom zbrinjavanju povratnika u Hrvatsku – bivših nositelja stanarskih prava, od 12.juna 2003.god.[59]

Zanimljivo je i da se g.Ante Klarić, pučki pravobranitelj RH, institucija koja se bavi pitanjima zaštite ljudskih prava, u izvještaju Saboru RH zauzima da se bivšim nositeljima stanarskih prava uskrati pravo na bilo kakvu naknadu, jer su oni '' Republiku Hrvatsku napustili bez valjana razloga da bi se pridružili neprijateljskim snagama ili da ne bi sudjelovali u obrani Hrvatske.'' [60] Ovakav stav otvara prostor za zauzimanje istih kriterija i stavova u negiranju mogućnosti za ostvarivanje drugih vrsta stečenih prava, poput mirovinskih, prava iz radnog odnosa, socijalnih prava i sl., pa se postavlja pitanje institucije Pučkog pravobranitelja kao relevantne u zaštiti pomenutih prava izbjeglih i raseljenih Srba.

U martu 2004.god., Republika Hrvatska retificirala je Sporazum o sukcesiji (regulira raspodjelu prava, obveza, sredstava i dugovanja bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( SFRJ ) među njezinim državama sljednicama ), u čijem se Anksu G. reguliraju prava na privatnu imovinu i stečena prava državljana bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( za detalje pogledati pod IV.XVI KOMENTARI na primjenu clanaka 18. OKZNM ). 

29. Statusna prava poput reguliranja prava na hrvatsko državljansvo i prebivalište još jedan od problema za srpske izbjeglice, koji nisu mogli dokazati ili nisu bili državljani bivše Socijalističke Republike Hrvatske u sastavu bivse Jugoslavije, u smislu njihovog povratka i reguliranja širokog spektra prava u Republici Hrvatskoj. Hrvatski Zakon o državljanstvu sadrži diskriminirajuće odredbe o stjecanju hrvatskog državljanstva. Svi etnički Hrvati, bez obzira na mjesto prebivališta prije osamostaljenja Hrvatske, imaju pravo na hrvatsko državljanstvo, dok pripadnici drugih nacionalnosti u slučaju da hrvatsko državljanstvo nisu ranije stekli, to pravo mogu, ako zadovoljavaju određene uvjete, ostvariti po mnogo kompliciranijim procedurama bez obzira na njihovo dugogodišnje zakonito prebivanje u Hrvatskoj. Ove diskriminatorne odredbe su, pored dijela izbjegličke populacije (etničkih Srba), pogodile i neke pripadnike drugih nacionalnosti poput Roma, Bošnjaka, Albanaca. Tako npr. '' romske nevladine organizacije procjenjuju da 25% Roma nema dokumente o državljanstvu ''.[61] Državljanstvo je pretpostavka za ostvarivanje velikog spektra prava poput prava na zapošljavanje, ostvarivanje prava na socijlnu pomoć, ostvarivanje građanskih prava i sl.

Mnogim izbjeglim stanovnicima ''nedržavljanima'' ukidano je stalno prebivalište u Republici Hrvatskoj. Nakon pritisaka od strane međunarodne zajednice, hrvatske vlasti su u septembru 2002., pristale priznavati izbjeglicama / povratnicima , koje su u Hrvatskoj prebivale na dan 8. oktobra 1991.god. (datum raskida odnosa Hrvatske sa bivšom Jugoslavijom), status stranca sa stalnim prebivalištem. Poseban problem vezan za prebivalište tj. stalnu adresu stanovanja na koju se ishoduju svi relevantni dokumenti, pogodio je raseljene osobe srpske nacionalnosti, bivše nositelje stanarskih prava i članove njihovih obitelji, koje su ishodovale hrvatske dokumente (osobnu iskaznicu i putnu ispravu) za vrijeme mandata UNTAES na adrese prijeratnih prebivališta. Po isteku važnosti dokumenta izdanih za vrijeme mandta UNTAES, gore pomenutim osobama je onemugućeno ishodovati dokumente na iste adrese tj. adrese prijeratnog prebivališta, sa kojih se nikada nisu odjavili, sa obrazloženjem da su izgubili stanarska prava te da moraju prijaviti drugu adresu prebivališta ( što podrazumjeva da moraju imati vlastiti stambeni objekt ili sa nekim zaključiti ugovor o najmu stambenog objekta ), kako bi dobili dokumente. Hrvatsko zakonodavstvo navodi da prebivalište može odjaviti samo osoba koja ga je i prijavila. Na upite građana kako je moguće da su za mandata UNTAES ( 1997. i 1998.god. ) dobili dokumente na svoje prijeratne adrese prebivališta, bez obzira što se većina slučajeva otkaza stanarskih prava dogodila 1995/6, čest odgovor relevantnih službenika bio je da se to dešavalo zbog prisustva i mandata UN.[62] Problema je bilo i sa otkazivanjem statusa raseljenih osoba od strane Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice, koja je otkazivala status raseljenim osobama bez pismenih odluka ili rješenja, a sa obrazloženjem da osobe nisu pronađene na prijavljenim adresama za vrijeme provođenja preregistracija. Uočeno je da je određen broj raseljenih osoba izgubio svoj status iako je boravio na prijavljenim adresama, što se, između ostalog, moglo dokazivati i prijavama boravka u policiji, a što Regionalni uredi Uprave nisu uzimali u obzir. Gubitak statusa vodio je i onemogućavanju ostvarivanja određenih prava, poput prava glasanja na izborima, na za raseljene osobe predviđenim mjestima te ostvarivanje prava na adekvatan aternativni smještaj pri deložacijama iz privremeno zauzetih objekata i sl.[63] Problemi u ostvarivanju statusnih, ali i imovinskih i stanarskih prava, utječu i na ograničavanje prava na slobodu kretanja izbjeglica i raseljenih osoba.  

30.  Obnova u ratu oštećenih ili uništenih stambenih jedinica – U drugoj polovici 2002.god., za razliku od prethodnog perioda, evidentiran je značajan broj odluka o dodjeljivanju državne pomoći srpskim korisnicima[64], a taj trend se nastavio i u narednom periodu. Prema OSCE, krajem 2003.god. '' napori Vlade za pružanjem pomoći u obnovi donose pozitivne rezultate.''[65] U 2003.god. znatno je ubrzano razmatranje zahtjeva etničkih Srba za pomoć u obnovi. Kako je obnova objekata u vlasništvu etničkih Hrvata gotovo završena, čak 75% korisnika obnove u 2003.god. činili su srpski povratnici, a u 2004.god. očekuje se da će taj postotak biti oko 80%, a planirani rok za završetak obnove svih ratom oštećenih stambenih jedinica ( kuća i stanova ) je kraj 2005.god.[66] Vlada je početkom 2004.god. donijela odluku o produžetku rokova za podnošenje zahtjeva za obnovu do 30.septembra 2004., što će omogućiti podošenje zahtjeva svima koji to nisu učinili u ranije predviđenom roku. U julu 2003.god. usvojeni su Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, čime je po pri put nakon 1996.god. regulirana mogućnost naknade štete tj. ostvarivanja prava na obnovu objekata u vlasništvu etničkih Srba, uništene za vrijeme rata i na teritorijama van ratnih dejstava ( pod kontrolom hrvatske Vlade ), a koja nije bila obuhvaćena zakonskim propisima o obnovi. Hrvatski je parlament, naime, u januaru 1996 god. stavio van snage članak 180. Zakona o obveznim odnosima[67] koji je regulirao odogovornost države za kompenzaciju štete nastale uslije terorističkih akata, a čime su hiljadama vlasnika ( većinom srpske nacionalnosti ) uništene imovine onemogućena pravna sredstva za potraživanje i ostvarivanje prava na naknadu pričinjene štete. Kako do 2003.god. Vlada nije pokazivala interes za reguliranje ovog pitanja, čini se da je usvajanje zakona iz jula 2003.god., prventstveno rezultat presude Europskog suda za ljudska prava[68], iz marta 2002.god., u kojoj je utvrđeno da je, ukidanjem čl. 180 Zakona o obveznim odnosima, Republika Hrvatska prekršila odredbu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava o pravu na pristup sudu tj. pravu na pravično suđenje. Usvojeni zakoni djeluju retroaktivno i znatno su nepovoljniji od prava predivđenih odredbom ukinutom 1996.god., u smislu da ne reguliraju pravo na materijalnu naknadu za štetu te upućuju na ostvarivanje prava na obnovu prema Zakonu o obnovi, što zahtjeva zadovoljavanje posebnih uvjeta i ne omogućava naknadu štete tj. obnovu u vrijednosti objekata prije počinjenja štete.

31. U suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima, o kojima je bilo riječi ranije, '' u svim fazama postupka od uhićenja do osude, kao opće pravilo, nastavljena je primjena dvostrukih standarda protiv optuženika Srba, a u korist optuženika Hrvata''[69]. '' ...Državni odvjetnik pokrenuo je istrage nekih slučajeva koji uključuju hrvatske snage i poduzeo mjere u svrhu depolitizacije postupaka protiv etničkih Srba. Etnički Srbi ostali su u zatvoru nakon što su prethodnih godina osuđeni u netransparentnim politiziranim suđenjima.'' [70] Od ukupno 1.467 slučajeva ratnih zločina koji su, od strane lokalnih ureda državnog odvjetnika, bili razmatrani sredinom 2003.god., 99% njih su bili slučajevi osumnjičenika ne-Hrvata.[71] Prema izvještaju OSCE[72] , čak je 85% etničkih Srba optuženih za ratne zločine osuđeno u odsutnosti, često u grupnim suđenjima, dok '' niti jedan etnički Hrvat nije bio dio grupe na postupku in absentia, niti je ijedan etnički Hrvat osuđen na takvom postupku ''[73].

Neki smatraju da ''unatoč svim verbalnim obećanjima kako će hrvatski istražni i sudski organi procesuirati sve ratne zločine i kazniti njihove počinitelje, čini se da u Hrvatskoj još uvijek nema političke volje da se to i uradi. Istrage, ako se i vode, diktirane su tek željom da bi se pred međunarodnom javnošću  ostavio utisak kako Hrvatska ipak nešto radi. No postignuti rezultati jasno pokazuju da iza toga nema odlučnosti, već da je riječ tek o stvaranju privida kako se istražuju i ratni zločini koje su počinili Hrvati.''[74] Svoju zabrinutost zbog propusta u provođenju brzih, nepristranih i cjelovitih istraga, propusta u procesuiranju zločinaca i pružanja pravednih i adekvatnih kompenzacija žrtvama te dvostrukih standarda u svim fazama sudskih procesa protiv etničkih Srba iskazao je, u maju 2004.god, i UN Komitet protiv torture.[75] Komitet je iskazao zabrinutost i zbog izvještavanja o uznemiravanju, zastrašivanju i prijetnjama sa kojim se suočavaju svjedoci i žrtve, kao i nedostatku njihove adekvatne zaštite od strane države.[76] Etnicka pristrasnost, netransparentnost i politiziranost uhićenja i suđenja za ratne zločine, negativno utječe na proces povratka, ali i ostanka etničkih Srba, koji nisu osumnjičeni ili osuđeni za ratne zločine, te ih u tim namjerama značajno obeshrabruje. Za više statističkih infomacija o ovoj problematici pogledati izvještaj – OSCE Misija u Republici Hrvatskoj: Suđenje za ratne zločine pred domaćim sudovima u 2002.godini, veljača 2004.

32. Određenu prepreku povratku izbjeglih i raseljenih Srba, ali i punoj intergraciji cjelokupnog stanovništva iz nekada ratom pogođenih područja pod zaštiom UN i kontrolom lokalnih srpskih snaga u hrvatsko društvo predstavljaju političko-administrativno-pravni problemi u ostvarivanju stečenih, a neostvarenih socijalno-ekonomskih prava. '' Ozbiljna i stalna prepreka povratku i reintegraciji etničkih srpskih izbjeglica jest to što vlast nije priznala ili '' konvalidirala '' njihove pravne i administrativne dokumente iz razdoblja sukoba 1991.-1995.god.''[77], a na što se, kao rezultat pritiska međunarodne zajednice, obvezala temeljem Zakona o konvalidaciji usvojenog 1997.god.[78] Konvalidacija pojedinačnih pravnih akata i odluka ima veliki značaj u reguliranju prava na mirovinu, priznavanje radnog staža i dijela prava proisteklih iz radnog odnosa, prava iz invalidskog osiguranja i sl. U Zakonu o kovalidaciji nije naveden krajnji rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, ali je on podzakonskim aktima ograničen do 10.04.1999.god., što izbjegli etnički Srbi, budući da su boravile van Hrvatske bez valjanih dokumenata te da se najveći broj njih nije mogao vratiti, nisu mogle ispoštovati. U postupcima provođenja Zakona evidentirane su mnoge nepravilnosti i opstrukcije u radu administracije te su postavljani uvjeti kojim većina zainteresiranih osoba nije mogla udovoljiti. Jedan od specifičnih problema je da su, od decembra 1999.god., podnositelji zahtjeva za kovalidaciju radnog staža dužni su dati izjavu da li su ili ne uzeli učešće u paravojnim formacijama (bivša vojska ''Republike Srpske Krajine''). Podzakonskim aktom[79] regulirano je da razdoblje profesionalnog angažmana u vojsci bivše ''RSK'' neće biti priznato u radni staž, a ako podnositelji zahtjeva daju takvu izjavu, dobivaju negativna rješanje i to za ukupno trajanje staža osiguranja bez obzira na vrijeme provedeno u vojnim formacijama.[80] Vlada se uporno oglušava na zahtjeve za produljenje ili ukidanje rokova za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, iako ti rokovi, po mišljenju nekih NVO, nemaju čvrsto pravno uporište. Specifičan problem predstavlja i činjenica da su izbjegli i raseljeni Srbi bili, kao i u slučaju stanarskih prava, isključeni iz procesa privatizacije tj. podjele i otkupa dionica sa popustom u kompanijama u kojima su radili, a na koje su temeljem radnog odnosa imali pravo.  Problem za umirovljeničku populaciju u statusu izbjeglica, raseljenih i građana koji su za vrijeme rata živjeli izvan područja pod kontrolom hrvatskih snaga predstavljaju dospjele, a neisplaćene mirovine u periodu 1991. – 1997.god. Problem se odnosi na umirovljenike, osiguranike hrvatskog mirovinskog fonda, koji za vrijeme rata od istog nisu primali mirovinu, bilo zbog prisilnog nauštanja mjesta prebivališta, bilo zbog prekida komunikacija između teritorije Republike Hrvatske pod kontolom hrvatskih vlasti i one kontrolirane od lokalnih srpskih snaga na kojima su umirovljenici redovito prebivali. Nadležni Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbija aplikantima priznati pravo na isplatu dospjelih, a neiplaćenih mirovina u periodu od perikida isplate 1991. do njene ponovne uspostave 1997., obrazlažući to činjenicom da su im mirovine isplaćivane od strane tzv. para-fonda tj. mirovinskog fonda bivse Republike Srpske Krajine. Ovakav stav upitan je iz vše razloga poput činjenice da je hrvatski mirovinski fond u julu 1996. dao inicijalne instrukcije o isplati zaostalih mirovina umirovljenicima, svojim osiguranicima, sa područja bivše RSK te da postoje evidentirani slučajevi isplate zaostalih mirovina kod nekolicine umirovljenika koji su se odmah po završetku sukoba vratili u svoja prijeratna mjesta prebivališta ( teritorij koji je za vrijeme rata bio pod kontrolom hrvatskih snaga).[81] Kao argumenti za obvezu isplate zaostalih mirovina navode se i činjenice da mirovinski fond RSK nikad nije donio rješenja o uspostavi isplata mirovina i njihovim iznosima te da su isplaćeni iznosi bili vid novčane pomoći ili akontacija (radi se o vrlo malim novčanim iznosima); da ako se i prihvati da akontacije isplaćene od para-fonda predstavljaju mirovine, hrvatski fond ima obvezu isplatiti razliku mirovine svojim osiguranicima do njenog punog iznosa; da veliki broj izbjeglica (van područja bivše RSK) nije dugo vremena ili nije uopće primao nikakve mirovine ili novčanu pomoć po osnovu mirovinskog osiguranja i sl. Pismom namjere Vlade Republike Vijeću sigurnosti UN o dovršetku mirne reintegracije teritorija pod prijelaznom upravom UNTAES, Vlada se obvezala pripadnicima srpske i ostalih etničkih zajednica sa teritorija pod prijelaznom upravom UNTAES koji su žrtve rata, osobito invalidi, udovice i djeca bez roditelja, priznati puna socijalna i zdravstvena prava u skladu sa zakonima i drugim propisima Republike Hrvatske, osim prava koja su definirana u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja.[82] Međutim, u praksi, ova prava su se veoma teško i rijetko ostvarivala zbog odbijanja administracije da konvalidira relevantna rješenja izdanih od organa i za vrijeme bivse RSK te postavljanja nemogućih uvjeta za dokazivanje činjenica relevantnih za ostvarivanje određenih prava i sličnih administrativno-političkih opstrukcija.[83]

e) SIGURNOSNA SITUACIJA / ETNIČKI MOTIVIRANI INCINDENTI

33.  U svom izvještaju iz decembra 2003.god. OSCE navodi da je opća razina sigurnosti u Hrvatskoj i dalje zadovoljavajuća.'' Malo je etnički motiviranih incidenata. Usprkos tome, progon takvih incidenata otežava nepostojanje odgovarajućih odredbi koje takvo ponašanja označavaju kao kazneno djelo.''[84]. ''Iako se sigurnosna situacija popravila, čini se da percepcija nesigurnosti među potencijalnim srpskim povratnicima još uvijek destimulira povratak. Takva percepcija je pojačana pojavom duge liste navodnih srpskih ratnih zločinaca, koju su na internetu objavili hrvatski nacionalisti''.[85] '' OSCE je izvjestio o nekoliko incidenata povezanih s etnicitetom, u kojima su počinitelji optuženi za prekršaje, poput ometanja javnog reda i mira, umjesto za kaznena djela; u većini slučajeva, policija i tužitelji nisu bili voljni označiti ih kao etničku diskriminaciju.''[86]

Incidenti usmjereni protiv povratnika, etničkih Srba, najviše su se dešavali u područjima povratka kao npr. u Dalmaciji. Međuetnički incidenti evidentirni su i među učenicima jedne srednje škole u Vukovaru. U Izvještaju o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god. - US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour navodi se da su etnički Srbi u ratom pogođenim područjima i dalje bili izloženi uznemiravanju, zastrašivanju i povremeno nasilju te da su se ti događji nastavili zbivati redovito. ‘’ U svibnju, jednu etnički srpska žena verbalno je zlostavljao i bičem napao njezin susjed u selu Ključar u općini Vojnić. Policija je privela napadača, a žena je zatražila medicinsku pomoć zbog ozljeda glave i leđa. U lipnju, grupa mladih muškaraca razbila je prozore kuće koju posjeduje jedna srpska žena u Daruvaru. Policija je intervenirala i uhvatila počinitelje; međutim, vlasnica se žalila da ju je za vrijeme ispitivanja policija tretirala na neodgovarajući način. U Benkovcu, u srpnju, policija je stala u zaštitu jednog etnički srpskog povratnika čiji ga je susjed verbalno uznemirivao i prijetio mu od povratka, 1999. godine; međutim, unatoč ponovljenim slučajevima ekstremno provokativnog govora mržnje i pokušaju provale u povratnikovu kuću, policija je izjavila da će ta djela tretirati kao prekršaj javnog reda i mira. U kolovozu, jedan etnički srpski povratnik fizički je napadnut od svog susjeda u Pakracu i ozlijeđen je kada je svoju kuću pokušao ponovno pripojiti na lokalni vodovod. Iako je policija provela istragu, povratnik je iskazao nezadovoljstvo zbog sigurnosti u tom području i izjavio da namjerava napustiti zemlju. Također u kolovozu, jedan bosanski Hrvat, doseljenik koji zauzima srpsku kuću u Donjem Lapcu, navodno je vikao na jednog etničkog Srbina i napao ga sjekirom. Incident je prijavljen policiji, ali kaznena prijava nije podnesena.''[87] Napadi na srpske povratnike i njihovu imovinu nastavili su se i u 2004.god., u selima Biljani Donji i Zemunik Gornji na području Zadarske Županije. Predsjedni Srpskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik iz redova srpske nacionalne manjine, Milorad Pupovac, posjetio je, nakon incidenta, Zemunik Gornji i tom prilikom izjavio: ''Imamo spoznaje o grupama ljudi na koje su na zadarskom području izvor ovakvih kriminalnih radnji. Postavlja se pitanje zašto policija ne završi svoj posao?''[88]. Isti izvještaj navodi i incidente usmjerene protiv Roma i njihove imovine početkom 2003.god. na području Zagreba – '' U veljači, dva maskirana napadača provalila su u jednu kuću nadomak Zagreba i pretukla čitavu romsku obitelj, uključujući devetogodišnju djevojčicu i njenog hendikepiranog oca. Istog mjeseca, grupa mladića u Zagrebu je fizički napala jednog Roma i spalila njegov automobil. Također u veljači, kuća u naselju Trokut u Zagrebu koju su posjedovali Romi spaljena je do temelja nakon čestih prijetnji susjeda. Romske udruge optužile su skinheade i slične grupe za većinu napada i požalile se vlastima zbog nedovoljnog angažmana policije ''. Kasum Cana, predsjednik Romskog kulturnog centra, izjavio je Večernjem listu da se, u prosjeku, svakog tjedna u gradu Zagrebu napadnu dva Roma.[89] Europski centar za prava Roma smatra zaštitu od diskriminacije i rasno motiviranog nasilja neadekvatnom te navodi da su nedovoljne kaznene, građanske i administrativne odedbe namjenjene borbi protiv rasizma i diskriminacije propraćene i propuštanjem osiguravanja njihove efektivne primjene.[90]

U 2003. god. evidentirani su i slučajevi nasilja nad strancima - ''Zagrebačka policija podnijela je prijavu protiv sedam maloljetnika i jednog odraslog koje se sumnjičilo za umiješanost u tri odvojena napada na strance u srpnju i kolovozu. U incidentima se radilo o napadu na jednog egipatskog studenta, jednog jedanaestogodišnjeg egipatskog dječaka, i na jednu austrijsku obitelj pakistanskog porijekla. Vladini službenici javno su osudili navodno rasno motivirane incidente.''[91]

O incidentima usmjerenim protiv vjerskih objekata i grobalja te kulturnih institucija pogledati pod IV.IV.  Evidentirani su i incidenti usmjereni protiv etničkih Hrvata tj. službenih obilježja države Hrvatske poput pojave srpskih nacionalističkih grafita na području Baranje i Karlovca, oskvrnuće spomenika posvećenih hrvatskim žrtvama rata u Vukovaru, rušenje hrvatske zastave u selu Turanj i sl. Hrvatski nacionalistički grafiti redovito se pojavljuju u gotovo svim nekada ratom pogođenim područjima, ali i šire.'' Nevladine organizacije i pojedinci sporadično su izvještavali o policijskom zlostavljanju ili diskriminirajućem postupanju s manjinama u podunavskoj regiji ( bivši UNTAES ) i izvan nje.''[92]