KOMENTARI na primjenu clanka 4. OKZNM:
- Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jamče jednakost svih građana pred zakonom, pripadnicima nacionalnih manjina jamči se jednakost pred zakonom i jednaka pravna zaštita te se zabranjuje bilo kakva diskriminacija temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini.
Vlada Republike Hrvatske uložila je određene napore te izmjenila određene diskriminatorne odredbe u pozitivno pravnom zakonodavstvu, a 2003.god. usvojen je i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu koji zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju i ostvarivanju prava iz radnog odnosa. Znatniji pomaci su učinjeni u uklanjanju diskriminacije pri ostvarivanju prava na npr. obnovu, ali, u praksi, diskrminacija je nastavljena u ostvarivanju širokog spektra prava ( pogledati pod III.d.). Nedovoljno je učinjeno u konkretnom uklanjanju rezultata diskriminatornih praksi iz prošlosti ( perioda rata 1991-1995. i nakon toga ), a neki zakoni i podzakonski akti tj. provedbeni propisi i dalje sadrže diskriminatorne odredbe kao npr. Pravilnik o redu prvenstva stambenog zbrinjavanja na područjima od posebne državne skrbi ( pogledati pod IV.XIV. ). Vlada Republike Hrvatske usvojila je 2003.god. Nacionalni program za Rome, s ciljem uklanjanja diskriminacije prema toj manjini, kao i njene pune integracije u hrvatsko društvo, ali se konkretna primjena i rezultati tek očekuju. O problemu diskriminacije i segregacije romske djece u školovanju pogledati pod IV.X.
- Ozbiljan problem ostaje diskriminacija pri zapošljavanju manjina, posebice Srba i Roma. Zbog teške ekonomske situacije i relativno visoke stope nezaposlenosti, naročito na nekad ratom pogođenim područjima, ponekad je teško dokazivati diskriminaciju pri zapošljavanju, imajući u vidu visoku stopu nezaposlenosti i među većinskim hrvatskim stanovništvom. Po nekima visoka stopa nezaposlenosti u ratom pogođenim područjima npr. u široj regiji grada Vukovara ( od 50 – 80%) znatno je pridonosila međuetničkim napetostima.[12] Prema izvještaju Human Rights Watch-a, određenom broju srpskih povratnika eksplicitno je rečeno da ne mogu dobiti posao zbog svoje etničke pripadnosti.[13] Isti izvještaj navodi pojedinačne primjere diskriminacije povratnika Srba pri podnošenju zahtjeva za zapošljavanje te navodi da u većini područja povratka, praktički, Srbi nisu zapošljavani u zdravstvenim centrima, školama, vrtićima, poštama, sudovima, energetskim kompanijama, carinskoj službi i / ili lokalnoj administraciji.[14] Oko 2.000 Srba vratilo se na šire područje općine Korenica i Plitvičkih jezera, a samo nakoliko od njih se zaposlilo.[15] U policiji i Općinskom sudu u Vojniću nema zaposlenih Srba, iako je broj srpskih povratnika nadmašio broj domaćih ili naseljenih Hrvata u odnosu 3.500 prema 2.500.[16] '' Sudačka mjesta ostala su nepopunjena u nekim slučajevima u kojima su Srbi bili jedini kandidati koje je razmatralo Državno sudbeno vijeće ( npr. u Doru, Gvozdu, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici ) ''[17], a u sličnim je slučajevima ( u kojima su aplikanti za posao bili samo etnički Srbi ) u više navrata dolazilo do poništavanja natječaja. Evidentirani su i slučajevi da je prioritet u zapošljavanju dat etničkim Hrvatima i u slučajevima u kojima oni nisu zadovoljavali sve uvjete opisane u natječaju ili ako su ih zadovoljavali u manjem obimu od aplikanata Srba.[18] Statistike Vlade pokazuju da je u 2003.god., u godinu dana nakon donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji garantira proporcionalnu manjinsku zastupljenost u državnoj upravi i pravosuđu ( o zadovoljavanju proporcionalne zastupljenosti nacionalnih manjina u državnoj upravi i pravosuđu pogledati pod IV.XII. ), zaposleno je 66 sudaca, od koji 65 etničkih Hrvata ( niti jedan etnički Srbin ) te 23 državna odvjetnika, svi etnički Hrvati.[19]
- Na području Istočne Slavonije ( bivši UNTAES region ) srazmjerna zastupljenost Srba, uključujući i više položaje, jamčena je, Pismom namjera hrvatske Vlade Vijeću sigurnosti UN o dovršenju mirne reintegracije iz 1997.god., u lokalnoj službi zdravstvene zaštite, policije i sudstva u ovom području, bez obzira na to kakve bi upravne podjele mogle biti uvedene u budućnosti.[20] Vidljivo je da Pismo namjera jamči širi obim prava od Ustavnog zakona za zaštitu nacionalnih manjina koji ne jamči proporcionalnu zastupljenost u javnim ustanovama poput bolnica, škola, policije i sl., što, po nekima, predstavlja jednu od slabosti Ustavnog zakona. Ministarstvo unutarnjih poslova ispunilo je svoju obvezu iz Pisma namjera o zastupljenosti Srba u policiji.[21] Međutim, neke lokalne nevladine organizacije isticale su problem diskriminacije manjinskog naroda pri zaposljavanju, kao i zadrzavnju radnih mjesta na osnovu sporazuma o preuzimanju[22] tj. proporcionalne zastupljenosti. Kako se cinjenica rata ne priznaje kao pravno-relevantna za reintegrirane gradane, veliki dio bivsih radnika sa reintegriranog podrucja diskriminiran je u ostvarivanju stecenih prava u odnosu na povratnicku ( uglavnom hrvatsku ) populaciju[23]. U svom pismu od 12.februara 2004.god. premijeru, Ivi Sanaderu, i predsjedniku Hrvatskog Sabora, Vladimiru Šeksu, Udruženje radnika kompanije '' Borovo '', radnika koji su za vrijeme rata 1991-1995. ostali na području bivšeg UNTAES, većinom Srbi, ali i ostali, navodi da je '' ta kategorija radnika diskriminirana u ostavrivanju prava na posao i zapošljavanje, ostvarivanje prava na radničke otpremnine, te ostvarivanje prava na dionice u okviru procesa privatizacije.'' Sa istim ili sličnim problemima susreću se i radnici nekih drugih kompanija, nekada u društvenom vlasništvu, a pokrenut je i veliki broj sudskih postupaka za ostvarivanje različitih prava.
- 0 pravima nacionalnih manjina na zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima te sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina pogledati pod IV.XIII.