KOMENTARI na primjenu clanka 3. OKZNM:

- Ustav Republike Hrvatske, u svojim Izvorišnim odnosima, zadržao je navođenje naziva 10 ''autohtonih manjina'', dok ostale podvodi pod kategoriju '' drugi ''. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, u članku 5., uvodi široku definiciju pojma nacionalna manjina, ne navodeći poimenično niti jednu od njih te ne praveći nikakavu razliku među njima. Definicija nacionalnih manjina obuhvaća samo pripadnike manjinskih zajednica koji su i državljani Republike Hrvatske. U rezultatima popisa stanovništva prema narodnosti navode se podaci za 22 nacionalne manjine, posebno se navode kategorije ''ostali'', '' nisu se izjasnili u smislu nacionalne pripadnosti '' te '' regionalna pripadnost '', a napominje se da se 19.677 građana izjasnilo po nacionalnosti kao Muslimani.

- Pozitivno zakonodavstvo Republike Hrvatske garantira svakom svom državljaninu pravo na izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti i regulira ga kao strogo osobno pravo. Zakon o zaštiti osobnih podataka uvodi zaštitu osobnih podataka o fizič­kim osobama te nadzor nad prikupljanjem, obradom i korištenjem osobnih podataka u Republici Hrvatskoj.

- Rezultati popisa stanovništva iz 2001.god. prikazali su strukturu stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti, ali su izazvali i reakcije predstavnika nekih nacionalnih manjina ( pogledati pod III.a STANOVNISTVO PREMA NARODNOSTI / ETNICKOJ PRIPADNOSTI ). Pored primjedbi i zahtjeva za reviziju popisa zbog nepopisivanja oko 130.000 izbjeglih Srba, trenutno nastanjenih u Srbiji i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, za što je mogućnost bila predviđena Zakonom o popisu stanovništva, kućanstava i stanova iz 2000.god.[1], Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, smatrao je da se mnogi Srbi nisu izjasnili o svojoj etničkoj pripadnosti zbog straha i postojećih neprijateljstava.[2] Zajedničko vijeće općina iz Vukovara napominje da Srpskoj zajednici ostaje sumnja da je popis stanovništva izvršeb 2001.god., a objavljen 2002.god., neistinit, te da je objavljeni rezultat popisa stanovništva dio političke igre vladajućih struktura.[3] Broj Roma u Republici Hrvatskoj procjenjuje se na 30.000 – 40.000[4], a Mreža romskih udruga taj broj procjenjuje na 30.000 – 50.000[5], što je znatno manje u odnosu na službene rezultate popisa stanovništva – 9.463. Kod tumačenja rezultaat popisa vlasti bi trebale uzeti u obzir da se neki pripadnici manjina nisu izjasnili o svojoj nacionalnoj pripadnosti zbog straha od diskriminacije. ''Ovo je posebice istinito u slučaju Roma, a u područjima sukoba ljudi koji imaju mogućnost izbora identiteta ( npr.iz mješovitih brakova ) često će se opredijeliti za pripadnost većinskoj ili nekoj regionalnoj zajednice ili za ''manje problematičan'' identitet''.[6] Namjera da se poštuje subjektivni izbor identiteta nije ispoštovana u cjelini budući da broj od 19.677 građana koji su se po nacionalnosti izjasnili kao Muslimani nije, u službenim statistikama, naveden među ostalim nacionalnim manjinama, već je objašnjen u napomenama. Ovakva situacija može se, dijelom, objasniti i činjenicom da su Bošnjaci, kao etnička kategorija, dobili mogućnost izjašnjavati se kao takvi tek međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine, te su se u ranijim popisima evidentirali kao Muslimani ( etnička kategorija ). Dakle, dio građana koji su se ranije izjašnjavali kao Muslimani, na popisu 2001.god. izjasnili su se kao Bošnjaci, dok je dio zadržao raniju etničku odrednicu – Muslimani. Prema riječima Šemse Tankovića, saborskog zastupnika iz redova bošnjačke nacionalne manjine, a ujedno i zastupnika albanske, slovenske, makedonske i crnogorske nacionalne manjine, prioritet bošnjačke nacionalne manjine u ovom momentu jeste potvrđivanje i ukorjenjivanje njihova nacionalnog identiteta na svim nivoima od ustava do administracije.[7]

- U Izvješću Vlade Republike hrvatske o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina iz marta 2004.god., navodi se da prema odredbi Ustavnog zakona za zaštitu nacionalnih manjina ( članak 9. st.1 ) pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo koristiti svoje ime i prezime na jeziku kojim se služe, te da je, prema Zakonu o osobnom imenu, svaka osoba dužna služiti se svojim imenom i prezimenom. Navodi se i da se, u ovom slučaju, radi o jednom strogo osobnom pravu te da nitko drugi osim same te osobe ne može učiniti promjenu.[8] Nekoliko osoba srpske nacionalnosti, koje su to pravo ranije koristile, onemogućeno je da se u obrazac putne isprave potpišu ćiriličnim ( srpskim ) pismom, dakle da se pismeno služe svojim imenom i prezimenom, a na pismeni upit Centra za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara Ministarstvo unutanjih poslova dalo je odgovor '' ...da se obrasci putnih isprava tiskaju na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, a uz to i na engleskom i francuskom jeziku, a popunjavaju samo na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.  Iz navedenog proizlazi da potpis podnositelja zahjeva za izdavanje putne isprave na Obrascu 5 i Obrascu 7 ( podaci za upis u putovnicu )  treba biti na latiničnom pismu, obzirom da se radi o popunjavanju navedenih obrazaca. Napominjemo da Zakonom o osobnom imenu, a niti drugim propisima nije regulirano pitanje potpisa na pismu nacionalne manjine te molimo da se za pravno tumačenje glede navedene problematike obratite nadležnom tijelu.''[9] 

-  U članku 9. st. 2. Ustavnog zakona navodi se da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da se obrazac osobne iskaznice tiska i popunjava i na jeziku i pismu kojim se služe. Ministarstvo unutarnjih poslova zauzelo je stav da ovo pravo mogu ostavriti, ako to zatraže, samo pripadnici nacionalnih manjina koji prebivaju na području jedinica lokalne ili područne samouprave u kojima je manjinski jezik kojim se služe i službeno uveden kao drugi službeni jezik, pored hrvatskog. Međutim, kako članak 9.st.2. ne upućuje na primjenu odredbi Zakona o uporabi manjinskog jezika i pisma ili druge odredbe Ustavnog zakona pravima naionalnih manjina, te kako, po nekim mišljenjima, ovo osobno pravo izbora ne bi trebalo vezivati uz broj pripadnika određene nacionalne manjine na području određene jedinice lokalne / područne samouprave, bilo je i tumačenja vezanog za ostavrivanje ovog prava koji su u suprotnosti sa stavom Ministarstva unutarnjih poslova.[10] Temeljem stava zauzetog od Ministarstva unutarnjih poslova, manji broj građana srpske nacionalnosti sa područja grada Vukovara odbijen je sa svojim zahtjevom za izdavanje dvojezične osobne iskaznice.[11]