Zajednica Srba Rijeka
Community of Serbs in Rijeka
Trg Sv. Barbare 1
51000 Rijeka
Hrvatska
tel. ++385 51 / 330 - 867
fax. ++385 51 / 330 - 873
e-mail: vsnm-ri@net.hr
Vijeće srpske nacionalne manjine
za Grad Rijeku
City Council of Serb National Minority Rijeka
Dr. sc. Siniša Tatalović, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina - hrvatsko iskustvo
Uvod
Države nastale raspadom višeetničkih komunističkih federacija na početku devedesetih godina u određenoj mjeri pokazale su se nedovoljno spremne i sposobne da slijede principe koje su proklamirale u svojim ustavima. To se posebno odnosilo na prava nacionalnih manjina kao sastavnog dijela ljudskih prava. Osporavanje prava pripadnika nacionalnih manjina, bile one etničke, vjerske ili jezične, u ovim je državama od početka predstavljalo prepreku za potpuniju demokratizaciju društva.
U nekim državama, umjesto širenja "duha zakona", kao garanta ostvarivanja proklamiranih sloboda i prava, uslijedila je provedbena državna politika koju je karakterizirala netolerancija, netrpeljivost prema posebnostima drugih etničkih zajednica, diskriminacija i na kraju progoni. Sve to pospješivalo je stanje međudržavnih sukoba i ratova koji su obilježili raspad nekih višeetničkih država. Manjinske probleme u novonastalim državama, kao što je i Republika Hrvatska, vrlo brzo su identificirale Europske institucije (Europska Unija, Vijeće Europe, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), koje ga počinju koristiti kao sredstvo pritiska u cilju prisiljavanja pojedine države da se ponaša sukladno demokratskim standardima na unutarnjem i međunarodnom planu.
Za novonastale države, normativno reguliranje i praktično ostvarivanje sloboda i prava pripadnika nacionalnih manjina postalo je važan ispit i mjerilo stupnja demokratizacije društva, te jedan od bitnih uvjeta za ekonomsku i političku integraciju u Europu. Tih činjenica vrlo brzo postala je svjesna i Republika Hrvatska, koja je odmah nakon uspostave samostalnosti i neovisnosti omogućila nastavak ostvarivanja prava pripadnika dotadašnjih nacionalnih manjina, te započela rad na definiranju novog, primjerenijeg modela ostvarivanja manjinskih prava.
Republika Hrvatska je od bivše SFRJ naslijedila model zaštite prava samo nekih nacionalnih manjina, a koji je obuhvaćao: pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku, pravo na službenu upotrebu jezika, pravo na informiranje na jeziku nacionalne manjine, raznovrsne mogućnosti očuvanja etničkog, jezičnog i vjerskog identiteta te predstavljanja manjinskih interesa. Suočena s činjenicom da ne može smanjivati stečena prava postojećim manjinama, Republika Hrvatska im odmah priznaje stečena prava. Međutim, određena vrsta problema pojavljuje se oko definiranja prava pripadnika "novih manjina". Pojavile su se nacionalne manjine obuhvativši građane koji su ranije pripadali narodima bivše SFRJ, a Hrvatska se našla pred pitanjem : kako u novim uvjetima definirati status građana koji ne pripadaju većinskom narodu, a do tada nisu imali status nacionalnih manjina? Hrvatska nije na te zahtjeve odgovorila adekvatno i ubrzo je došla pod udar kritika međunarodne zajednice, te je jedan od uvjeta za međunarodno priznavanje Republike Hrvatske bio reguliranje položaja svih nacionalnih manjina, posebno srpske nacionalne manjine čiji su pripadnici do tada imali status konstitutivnog naroda. To se pokušalo riješiti donošenjem Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, ali taj zakon nije bio izraz stvarnog unutarnjeg političkog htijenja da se riješi manjinska problematika, već određenih međunarodnih pritisaka. To je bila loša okolnost koja je imala negativne posljedice, jer takvo, nametnuto, odnosno iznuđeno rješenje, nije bilo motivirajuće za njegovo ostvarivanje u praksi. Istina, Hrvatska je prihvaćajući međunarodne obveze koje se odnose na prava nacionalnih manjina postigla značajnu razinu normativnih pretpostavki za njihovo bolje ostvarivanje i zaštitu. Donesen je Ustavni zakon, ratificirane su uglavnom sve međunarodne konvencije koje se odnose na prava nacionalnih manjina, doneseno je određeno provedbeno zakonodavstvo iz tog područja, iako ne cjelovito (npr. do nedavno nije bio donesen Zakon o upotrebi jezika nacionalnih manjina i Zakon o obrazovanju na jezicima nacionalnih manjina), ali nije bilo političke volje, dakle političkih pretpostavki da to može zaživjeti u praksi.
Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina
Za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, posebno je važno to što je Republika Hrvatska prihvatila Okvirnu konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koja je stupila na snagu 1. veljače 1998. godine. To je prvi višestrani instrument zakonodavnog karaktera namijenjen zaštiti nacionalnih manjina koji postavlja načela u različitim područjima. Pojedina načela ove Konvencije imaju programski karakter i definiraju određene ciljeve koje zemlje, odnosno stranke iz ugovora nastoje slijediti, zahvaljujući usvajanju odgovarajućih zakona i vladine politike na nacionalnoj razini. Potpomognut savjetodavnim odborom, Ministarski odbor ocjenjuje ustrajnost mjera za zaštitu nacionalnih manjina u svjetlu izvješća koja im zemlje stranke redovito dostavljaju. Izvješće Republike Hrvatske o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina izrađeno je u siječnju 1999. godine i pored toga što predstavlja službena očitovanja o primjeni određenih članaka Konvencije u praksi, ono pokazuje i devetogodišnje opstruiranje ostavarivanja prava nacionalnih manjina od strane pojedinih institucija. U tome, kao pozitivan primjer, treba istaknuti djelovanje Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, koji je i u nepovoljnim političkim uvjetima postigao zapažene rezultate.
Implementacija Okvirne Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj može se sagledati ako se analiziraju slijedeća pitanja:
- borba protiv diskriminacije;
- pristup medijima radi primanja i emitiranja programa
- promidžba efikasne jednakosti i promidžba kulture, religije, jezika i tradicija;
- sloboda okupljanja, udruživanja, mišljenja i izražavanja misli, savjesti i religije,
- sloboda tiska, govora i javnog nastupa, javnog priopćavanja i izvještavanja;
- obrazovanje;
- prekogranični odnosi i suradnja;
- sudjelovanje u gospodarskom, kulturnom i društvenom životu;
- zabrana nasilne asimilacije.
Kao nadopunu Okvirnoj konvenciji, treba uzeti u obzir i Europsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima koja je stupila na snagu 1. ožujka 1998. godine. Glavni cilj ove Povelje je zaštita jezika, a ne stvaranje prava za određene jezične grupe ili njihovije pojedine pripadnike. Povelja priznaje pravo uporabe regionalnih i manjinskih jezika u javnom i privatnom životu radi utjelovljenja načela koje države trebaju poštivati. Povelja, nadalje, predlaže konkretne mjere za ostvarenje njezinih ciljeva na području obrazovanja, sudstva, uprave i javnih službi, medija, kulturnog i društvenog života te gospodarstva. Ova povelja također predviđa i kontrolni mehanizam primjene od stranaka, a njega predstavlja odbor eksperata, koji ispituje izvješća što mu ih stranke povremeno podnose. Na temelju analize prispjelih izvješća, odbor eksperata izrađuje izvješće koje sadrži prijedloge za pripremu preporuka Odboru ministara Vijeća Europe, namijenjen strankama iz sporazuma.
Kao članica Vijeća Europe, Republika Hrvatska preuzela je niz obveza političko-pravne prirode: ratifikacija Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, poštivanje odredbi Daytonskog sporazuma, poštivanje ljudskih i manjinskih prava te prava izbjeglica i raseljenih osoba, osiguranje slobode medija, održavanje slobodnih i demokratskih izbora. Navedene obveze su nakon parlamentarnih izbora od 3. siječnja 2000. godine vrlo brzo pretočene u konkretne zakonodavne mjere koje je Republika Hrvatska trebala poduzeti.
Važno je istaknutii da Republika Hrvatska spada u onu grupu zemalja koje priznaju postojanje nacionalnih manjina, štoviše, spada u one rijetke zemlje poput Slovenije i Rumunije koja pripadnicima nacionalnih manjina ne osigurava samo zaštitu njihovog nacionalnog i kulturnog identiteta već i posebna mjesta u parlamentu, dakle pravo na političku prezentaciju i artikulaciju njihovih interesa. No, druga je stvar što Hrvatska još nema potpunih uvjeta koji će pogodovati ostvarivanju tih zapisanih prava. Dio tih uvjeta ovisi o objektivim okolnostima, ali oni su i posljedica predrasuda i to posebno prema nekim manjinama. Diskriminacija nacionalnih manjina zna biti mnogo teža ako je provode pojedini segmenti društva (pojedinci, grupe, pokreti, stranke), a ne države. Sama država može čak i stvoriti pozitivni okvir za rješavanje manjinskih problema, ali ako to ne korespondira sa situacijom u društvu, ako u društvu dotične države nema tog raspoloženja, te pozitivne atmosfere, stvara se klima netolerancije unutar koje ni pripadnici nacionalnih manjina nisu skloni konzumirati ona prava koja im npr. osigurava državno zakonodavstvo i međunarodne konvencije.
Model ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina
Polazeći od međunarodnih standarda i hrvatskog zakonodavstva, te pozitivnih iskustava drugih zemalja, Vlada Republike Hrvatske definirala je Model ostvarivanja prava pripadnika nacionih manjina. Njime se pripadnicima nacionalnih manjina osigurava očuvanje i razvijanje identiteta (etničkog, kulturnog, jezičnog, vjerskog), bilo pojedinačno, bilo u udruživanju s drugim građanima. Prema tome Modelu, većinu etničkih prava pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju kroz redovite institucije sustava koje su odgovorne stručno i upravno za pojedina područja društvenog života, čime se ostvaruje princip integracije pripadnika nacionalnih manjina u hrvatsko društvo, ali i očuvanje njihovog kulturnog i nacionalnog identiteta. Samo dio etničkih prava osigurava se djelovanjem različitih udruga nacionalnih manjina i na taj način dodatno osigurava zaštita od asimilacije. Model ne samo da omogućuje, već i potiče razvoj odnosa između pripadnika nacionalnih manjina s narodom u njihovoj matičnoj državi, radi omogućavanja njihovog nacionalnog, kulturnog i jezičnog razvoja.
Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja svojih etničkih i drugih interesa. U Republici Hrvatskoj, pripadnici nacionalnih manjina samoorganizirali su se djelovanjem različitih, autonomno organiziranih udruga i ustanova. U 2000. godini, na temelju iskazanih potreba i interesa, Vlada Republike Hrvatske financijski pomaže ostvarivanje programa rada 31 nevladine udruge nacionalnih manjina. Ovisno o stupnju razvijenosti udruga i stvorenim pretpostavkama za izvršenje programa u 2000. godini, financiraju se manjinski programi iz područja informiranja i izdavaštva, društvenih istraživanja, profesionalne kulture (biblioteke, kazališta) i kulturnog amaterizma. Za 2000. godinu Vlada Republike Hrvatske usvojila je Metodologiju praćenja ostvarivanja programa udruga i ustanova pripadnika nacionalnih manjina prema kojoj je izvršen i raspored sredstava. Temeljem ove Metodologije, Ured za nacionalne manjine dostavlja financijsku pomoć udrugama i ustanovama pripadnika nacionalnih manjina i prati ostvarivanje programa u područjima: informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija, a udrugama i ustanovama financiraju se i nužni režijski troškovi. Preko nadležnih državnih institucija financira se i prati ostvarivanje programa u sljedećim područjima: bibliotekarstvo (Nacionalna i sveučilišna knjižnica), odgoj i naobrazba (Ministarstvo prosvjete i športa), društvena istraživanja (Ministarstvo znanosti i tehnologije), zaštita spomeničkog blaga i muzejsko-arhivska djelatnost (Ministarstvo kulture).
Informativna djelatnost na jezicima pripadnika nacionalnih manjina vrlo je raznolika, a kreće se od izdavanja dnevnika, tjednika, dvotjednika, trotjednika, mjesečnika i godišnjaka. Iako se gotovo u potpunosti financira iz državnog proračuna, izdavačka i informativna djelatnost nacionalnih manjina još nije zadovoljavajuće organizirana, zbog čega je neredovita u izlaženju, bez prave distribucije izdanja i mogućnosti da se šira javnost upozna sa životom i problemima pojedinih manjina. Kao izuzeci mogu se istaći srpska, talijanska, češka i slovačka nacionalna manjina.
Nacionalne manjine organiziraju različite kulturne aktivnosti. Nositelji najvećega dijela kulturnih aktivnosti su kulturna društva, a kod onih nacionalnih manjina koje nemaju organizirana kulturna društva, nositelji tih aktivnosti su njihove udruge.
O ostvarivanju prava i financiranju programa pripadnika nacionalnih manjina u bibliotetskoj djelatnosti brine Nacionalna i sveučilišna knjižnica koja je za pripadnike nacionalnih manjina organizirala središnje knjižnice u okviru narodnih knjižnica. Svrha njihova postojanja je veća dostupnost knjige na manjinskom jeziku i pismu kao i pomoć te koordinacija rada manjih i većih zbirki i knjižnica koje djeluju pri udrugama nacionalnih manjina, te osnovnim i srednjim školama. Fondovi knjižnica nacionalnih manjina različiti su, ali sve knjižnice povećavaju svoj fond uglavnom na dva načina: donacijama vlada, knjižnica, udruga i pojedinaca iz matičnih država i Republike Hrvatske, te financiranjem kupnje knjiga od strane Ureda za nacionalne manjine. Aktivnosti i programi središnjih knjižnica različiti su, a namijenjeni su svim uzrastima korisnika, pripadnika nacionalnih manjina.
Odgoj i naobrazba na jezicima nacionalnih manjina dio je jedinstvenog odgojno-obrazbenog sistema u Republici Hrvatskoj, na koji se primjenjuju svi zakonski i podzakonski propisi koji se primjenjuju na odgovarajući stupanj i vrstu škole s nastavom na hrvatskom jeziku. Specifičnosti koje obilježavaju rad škola i dječjih vrtića na jezicima nacionalnih manjina, uređene su Ustavnim zakonom i pojedinim zakonima kojima se regulira rad odgovarajućih stupnjeva i vrsta škola (od predškolskog odgoja do visokoškolske naobrazbe), a nedavno je usvojen i poseban zakon o odgoju i naobrazbi na jezicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Sve troškove oko organiziranja i izvođenja nastave (plaće učitelja, troškove održavanja i izgradnje škola i ostale materijalne troškove) financira Ministarstvo prosvjete i športa na način i prema mjerilima koja se primjenjuju i u školama s nastavom na hrvatskom jeziku. Za povećane troškove izdavanja udžbenika, kako bi učenici pripadnici nacionalnih manjina mogli imati udžbenike po istoj cijeni kao učenici koji polaze nastavu na hrvatskom jeziku, Vlada Republike Hrvatske osigurava dodatna sredstva.
Školska i pedagoška dokumentacija u školama u kojima se cjelokupna nastava izvodi na jeziku nacionalne manjine ili dvojezično vodi se dvojezično (na hrvatskom i jeziku odnosne nacionalne manjine), a u ostalim oblicima nastave vodi se na hrvatskom jeziku. Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na osnivanje privatnih vrtića i škola. U školama koje polaze učenici pripadnici nacionalnih manjina osim redovnih nastavnih planova i programa postoje i dodatni nastavni planovi i programi. Ti nastavni programi sadrže gradivo za upoznavanje s bitnim posebnostima iz područja materinskog jezika, povijesti, zemljopisa, likovne i glazbene kulture. Koji će od navedenih nastavnih programa biti izvođen u nekoj školi koju polaze pripadnici nacionalne manjine, ovisi o njihovom izboru, te izboru lokalne (općinske) vlasti o tome koji je od tih programa najprikladniji za njihove prilike. Treba napomenuti da je u školama nacionalnih manjina, neovisno o tome prema kojemu se programu organizira i izvodi nastava, broj učenika u školama i pojedinim razrednim odjelima znatno manji nego u školama i razrednim odjelima s nastavom na hrvatskom jeziku, što školovanje na jezicima nacionalnih manjina dodatno poskupljuje. Organiziranje nastave na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine intenzivirano je na prijedlog SKD "Prosvjeta" 1995. godine, kada je počeo rad na izradi dodatnih programa izučavanja srpskog jezika i kulture. Već 1996. godine za pripadnike ove nacionalne manjine organizirane su ljetnja i zimska škola te stvorene potrebne pretpostavke (programi i udžbenici) za redovni početak nastave u školskoj godini 1997./98. U okviru tog procesa specifičnost je predstavljalo organiziranje nastave za pripadnike srpske nacionalne manjine u Podunavlju, koje se provodilo u okviru općeg procesa reintegracije ovog područja i uz pomoć međunarodne zajednice.
Od školske godine 1991./92. održava se nastava konfesionalnog školskog vjeronauka kao izbornog predmeta u osnovnim i srednjim školama. Nastava ovog predmeta izvodi se prema nastavnim programima koje su predložile vjerske zajednice, a donijelo ih je Ministarstvo prosvjete i športa, koje je ovlašteno za donošenje svih nastavnih planova i programa. Nastava školskog vjeronauka izvodi se i u školama na jeziku nacionalne manjine prema nastavnom programu one konfesije kojoj pripadaju učenici i njihovi roditelji. Realizaciju nastavnih programa u cijelosti financira Republika Hrvatska.
Ono što bi se u svakom slučaju moglo preporučiti, a ima za cilj stvaranje društvenih uvjeta za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, jest edukacija kroz obrazovani proces koji bi poticao svijest i praksu tolerancije. Nažalost, naši obrazovni programi, manjinski i većinski, još su daleko od toga. Ako se želi osigurati integracija pripadnika nacionalnih manjina, nužno je potrebno u obrazovni sustav uvesti sadržaje i predmete koji će pridonijeti razvijanju snošljivosti i tolerancije među različitim grupama, posebno među različitim etničkim grupama. Rezultati toga trebalo bi da se osjete tek u budućnosti, možda kroz buduće generacije, ali i u tom slučaju moralo bi se odmah započeti.
U okviru ukupne kulturne baštine Republike Hrvatske nalazi se kulturna baština pripadnika nacionalnih manjina i tretira se integralno kao kulturna baština Republike Hrvatske. Muzeji i etnografske zbirke kao institucije i mjesta sabiranja, očuvanja i prezentiranja kulturne baštine bitne su ustanove za očuvanje identiteta i ostvarivanje etničkih prava pripadnika nacionalnih manjina. U sklopu muzeja u Republici Hrvatskoj nalazi se bogati fondovi etnografske građe pripadnika nacionalnih manjina koji do sada nisu dovoljno istraženi, a značajne zbirke nalaze se pri samim udrugama pripadnika nacionalnih manjina ili su formirane kao samostalne cjeline.
Ministarstvo znanosti i tehnologije nadležno je za financiranje i praćenje društvenih istraživanja od interesa za pripadnike nacionalnih manjina . Do 1997. godine Ured za etničke i nacionalne zajednice ili manjine direktno je pomagao društvena istraživanja pripadnika nacionalnih manjina, težeći prvenstveno stvaranju kadrovskih i organizacionih pretpostavki za ovu djelatnost. U 1997. godini udruge i ustanove nacionalnih manjina predložile su Ministarstvu znanosti i tehnologije znanstvene projekte, koje je Ministarstvo recenziralo i one koji su zadovoljili kriterije predložilo za financiranje. Tako je Ministarstvo znanosti i tehnologije u razdoblju od 1997. do 2000. godine financiralo znanstveno istraživačke projekte SKD "Prosvjeta" iz Zagreba i Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika.
U sklopu omogućavanja pripadnicima nacionalnih manjina pristup medijima, na Hrvatskoj televiziji proizvodnjom programa za pripadnike nacionalnih manjina bavi se posebna redakcija koja priprema multinacionalni magazin "Prizma". To je redovna tjedna pedesetminutna emisija koja se priprema u Zagrebu, u suradnji sa svim regionalnim studijima. Hrvatski radio, Radiostanica Zagreb, u svom informativnom sustavu svakodnevno kroz vijesti i središnje informativne i kulturne emisije objavljuju sve što je značajno za život svih pripadnika nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj. Na Hrvatskom radiju, Radiostanica Zagreb, tjedno se emitira dvojezična tridesetominutna govorno-glazbena emisija o kulturno-prosvjetnim aktivnostima "Iz života naših nacionalnih manjina". U središtima gdje je koncentracija pojedinih nacionalnih manjina veća, u emisijama lokalnih radijskih i televizijskih stanica, nacionalne manjine sudjeluju u realizaciji programa na materinskom jeziku. Ipak, sve je to nedovoljno da bi zadovoljilo temeljnu svrhu i omogućilo pripadnicima nacionalnih manjina slobodan pristup medijima. Hrvatska televizija, na primjer, smatra da je jednom emisijom tjedno u kojoj se "protrčava" kroz 15-ak nacionalnih manjina koliko ih ima u Hrvatskoj, taj problem riješen. To nije emisija ni za većinu, dakle da se većinski narod upozna s tim što se dogadaja među nacionalnim manjinama. Njima, opet, ne znači mnogo, jer to nije emisija u kojima bi one mogle ostvarivati neke svoje potrebe, kao što je potreba da imaju i medijske sadržaje na svom jeziku i kroz njih ostvaruju svoje kulturne i druge potrebe. To je jedna formalnost i Hrvatska tu ne koristi neka pozitivna iskustva drugih zemalja. Prije svega, neka značajna manjinska pitanja treba integrirati u ono što je obični, a ne specijalizirani program, u najgledanije emisije, upravo zato da većina ima uvida u neke probleme, ali i postignuća pojedinih nacionalnih manjina i njihovih predstavnika. A druga je stvar da se organiziraju posebni medijski sadržaji za nacionalne manjine, da one imaju pravo na emisije na svom jeziku, novine i časopise. Dakle ono što je u funkciji zaštite njihovog nacionalnog i kulturnog identiteta.
Politička prava pripadnika nacionalnih manjina
Iako se političko predstavljanje nacionalnih manjina, može ostvarivati na državnoj razini, i u Hrvatskoj se ostvaruje, ipak je u velikom broju slučajeva za nacionalne manjine značajnije političko predstavljanje na lokalnoj razini. Najveći broj manjinskih prava i njihovog ostvarivanja vezan je za lokalno zajednice, a i veliki broj nacionalnih manjina u mnogim državama živi na jednom, manjem teritoriju države. U svakom slučaju, političko predstavljanje nacionalnih manjina doprinos je većem sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u odlučivanju vrhovnog predstavničkog tijela zemlje bez obzira na to što ono, po broju zastupnika i njihovom utjecaju na državnu politiku, ima više simboličan karakter. U tom smislu, takva nastojanja treba pozdraviti i podržati. Međutim, ne treba zaboraviti da to znači ipak izvjesno odstupanje od principa ravnopravnosti građana (bez obzira na to što je tzv. pozitivna diskriminacija kod prava nacinalnih manjina dopustiva) i u nekom smislu može značiti cijepanje demosa po etničkim šavovima, s određenim posljedicama za etničku većinu i manjine.
Za političko predstavljanje nacionalnih manjina važana je i mogućnost formiranja predstavničkih tijela nacionalnih manjina odnosno manjinske samouprave na različitim razinama (savjeti, vijeća ...), a koja mogu imati savjetodavni karakter ili čak mogućnost suodlučivanja o određenim pitanjima od značaja za nacionalnu manjinu. Takva tijela mogu osiguravati stalni kontakt državne vlasti na svim nivoima s predstavnicima nacionalne manjine, što praktično može značiti puno više, nego sudjelovanje nekoliko zastupnika u parlamentu. Kao instrument političkog predstavljanja nacionalnih manjina, neke države imaju parlamentarne odbore za pitanja nacionalnih manjina ili tijela s nekim drugim statusom, a kakvo postoji u Hrvatskoj. Ova tijela mogu predstavljati jedan segment u pravcu praćenja, razmatranja i usklađivanja manjinske problematike, ali ni u kom slučaju ne mogu zamjeniti manjinske zastupnike u parlamentu ili predstavnička tijela nacionalnih manjina.
U cilju provođenja odredbi Ustavnog zakona i poticanja donošenja provedbenog zakonodavstva vezanog za prava manjina, pri Vladi Republike Hrvatske osnovan je 1990. godine Ured za međunacionalne odnose, kasnije preimenovan u Ured za nacionalne manjine, koji obavlja stručne i druge poslove u okviru djelokruga Vlade, a u svezi s ostvarivanjem prava manjina. Ured proučava međunarodne konvencije iz područja etničkih, vjerskih i kulturnih prava manjina, prati stanje u Republici Hrvatskoj i svijetu i predlaže primjenu određenih, u praksi provjerenih, modela. On provodi i distribuciju financijskih sredstava kojima se iz državnog budžeta pomaže rad manjinskih organizacija.
Pri Hrvatskom državnom saboru osnovan je Odbor za ljudska prava u okviru kojeg djeluje Pododbor za ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Odbor utvrđuje i prati provođenje politike na ovom području i sudjeluje u postupku donošenja zakona i drugih propisa koje donosi Zastupnički dom Sabora. On ima prava i dužnosti matičnog radnog tijela u područjima koja se, između ostalog, odnose na provedbu potvrđenih međunarodnih pravnih akata koji uređuju zaštitu ljudskih prava, ostvarivanje prava manjina, međudržavne ugovore i programe međunarodne kulturne, prosvjetne i druge suradnje kada je to od interesa za pojedine manjine.
Organiziranost i suradnja nacionalnih manjina
Kada govorimo o Hrvatskoj, treba reći da postoje uvjetno govoreći, dvije vrste manjina. To su one "stare" manjine koje su postojale još u bivšoj zajedničkoj državi i one su već tada svojom organizacijom stvorile povoljne uvjete i infrastrukturu za ostvarivanje svojih prava, bez obzira koliko su u tome bile zadovoljne. To je, na primjer,slučaj s talijanskom nacionalnom manjinom čija je organizacija na takvoj razini da oni čak i u slučaju relativno nepovoljnih rješenja na državnoj razini unutra svojih lokalnih zajednica to mogu u značajnoj mjeri amortizirati i prevladati. U drugoj grupi su "nove" nacionalne manjine, koje su to postale osamostaljenjem hrvatske države, a upravo su zbog ukupnih zbivanja koja su pratila raspad bivše drževe imale teško i nesklono vrijeme za svoje konstituiranje i organiziranje. To je nasljeđe u Hrvatskoj još uvijek prisutno, ali se sada stvaraju ipak bolje pretpostavke da svoj status dovedu u bolje stanje organiziranosti i u povoljniju situaciju za ostvarivanje njihovih manjinskih prava. To znači, da se utvrdi gdje su te manjine koncentrirane i što se u pojedinim lokalnim sredinama može učiniti, tko ih predstavlja, koje konkretne probleme i zahtjeve imaju itd. Ima, naravno, u svezi s tim problema i kod "starih", a posebno kod "novih" manjina. Pojedine manjine imaju možda i previše udruga koje pretendiraju da ih eskluzivno zastupaju. Postoje problemi oko njihova finaciranja i to zna izazvati pojedine "frakcije" unutar manjina. To je takoðer jedan shvatljiv proces koji će se, brzo početi konsolidirati. Sada je važno istaknuti da su predstavnici nacionalnih manjina shvatili da je potrebna njihova međusobna komunikacija i suradnja na rješavanju nekih svima zajedničkih pitanja i da je na tom planu u Hrvatskoj proces dosta pozitivan. To su potaknuli i predstavnici međunarodne zajednice, konkretno Venecijanska komisija, te su predložili da se formira jedno zajedničko tijelo, koordinacija među udrugama nacionalnih manjina, pa je prije dvije godine formirano Vijeće nacionalnih manjina koje je već pokazalo određene rezultate jer je doprinijelo početku bržeg rješavanja pojedinih problema. Budući da iza pojedinih zahtjeva ne stoje sve nacionalne manjine, one koordinacijom kroz Vijeće i svojom solidarnošću utvrđuju određene prioritete u rješavanju pojedinih pitanja, koja bi inače pojedine manjine teško rješavale. Drugim riječima, svi zajedno daju prednost gorućem problemu neke od manjina i tako utječu na njegovo efikasnije rješavanje. Taj odnos, tu solidarnost, izuzetno cijeni i međunarodna zajednica i to je značajan plus i za hrvatsku Vladu kojoj je lakše argumentirati neke zahtjeve prema međunarodnoj zajednici kada je u pitanju međunarodna pomoć za nacionalne manjine.
Kontrola ostvarivanja manjinskih prava i mogućnost instrumentalizacije
Zbog problema koji postoje u ostvarivanju prava nacionalnih manjina, u mnogim državama djeluju međunarodna tijela koja to nadziru. Međutim, moglo bi se reći da ni njihovo djelovanje nije uvijek najdosljednije i najprincipijelnije. Kada govorimo o Hrvatskoj, svi pritisci međunarodne zajednice na Hrvatsku zbog problema nacionalnih manjina nisu uvijek bili realni i opravdani, odnosno, bili su preveliki u odnosu na probleme koji su postojali. Jer, kao što nacioanlne manjine nekada postaju instrumentom njihovih matičnih zemalja prema zemlji u kojoj one žive, isto tako i međunarodna zajednica i njezine institucije sklone su instrumentalizirati manjinska pitanja zbog određenih pritiska na neku državu ne zbog samih manjinskih pitanja, već zbog nekih drugih općih političkih prilika i politike koju vodi ta zemlja. Iako situacija sada, kada su u pitanju nacionalne manjine, nije u Hrvatskoj realno mnogo bolja nego li je bila prije, promjena opće političke klime takva je da međunarodna zajednica popušta u svojim pritscima i zahtjevima (npr. skidanje monitoringa Vijeća Evrope) te je sklona vjerovati da će u kontekstu općih pozitivnih političkih promjena početi i proces konkretnog rješavanja pojedinih, još uvijek otvorenih manjinskih problema.
Zaključak
Rezimirajući pregled ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, valja istaknuti da prava iz kulturne autonomije, zbog organiziranosti, najpotpunije ostvaruju pripadnici nacionalnih manjina koje su ta prava imale i prije uspostave samostalne Republike Hrvatske. Pripadnici naroda bivše SFRJ, koji su živjeli u Republici Hrvatskoj, činom njezinog međunarodnog priznanja, faktički postavši pripadnici nacionalnih manjina, još su u fazi organiziranja u cilju cjelovitog ostvarivanja svojih manjinskih prava.
Definiranje položaja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj rješavano je samostalno ili u suradnji s institucijama međunarodne zajednice, što je između ostalog rezultiralo donošenjem Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina te definiranjem statusa srpske nacionalne manjine u Hrvatskom Podunavlju. Donošenjem Ustavnog zakona, formalno je proširena mogućnost ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina, a posebno nakon donošenja adekvatnog, provedbenog zakonodavstva i potvrđivanja temeljnih međunarodnih dokumenata koji se odnose na zaštitu nacionalnih manjina. U tome posebno mjesto zauzimaju Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima. Analiza ostvarivanja manjinskih prava na primjeru Republike Hrvatske dovodi i do zaključka da na ostvarivanje prava nacionalnih manjina u praksi utječe i matična država, ne samo prateći ostvarivanje tih prava, već i aktivno pomažući programe sunarodnjaka.
Sadašnja ukupna politička i socijalna situacija u Hrvatskoj nije baš najpovoljnija za ostvarivanje manjinskih prava. Posljedice rata, složeno i teško aktualno gospodarsko i socijalno stanje učinili su svoje i razgovor o pravima manjina ne može se voditi kao u nekoj sređenoj državi. Međutim, za očekivati je da će se napredovanjem Hrvatske u pravcu evropskih integracija i svih onih pozitivnih strana koje takav proces nosi, brzo shvatiti da su manjine bogatstvo Hrvatske, a ne nekakakv joj balast. Preko svojih manjina Hrvatska može ostvariti bolju povezanost i suradanju s nekim značajnim državama u svom okruženju i to ne samo na kulturnom, nego još više na gospodarskom planu. Te države Hrvatskoj mogu pomoći na različitim područjima. Manjine treba shvatiti kao mostove koji povezuju i očekivati je da će se upravo na tom tako željenom putu u evropske integracije manjine pokazati kao velika hrvatska prednost.
Literatura:
Deren-Antoljak Š., Constitutional and Legal Aspects of the Protection of tehe Rights of Etnic and National Communities or Minorities in the Republic of Croatia, Balkan forum, broj 1/1994., 125-153.
Informacija o ostvarivanju kulturne autonomije pripadnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Vlada Republike Hrvatske 1996., 1997., 1998., 1999.
Izvješće o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj za 1996. godinu, Vlada Republike Hrvatske, 1997.
Izvješće Republike Hrvatske o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Vlada Republike Hrvatske, siječanj 1999.
Inicijalno izvješće o primjeni Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, Vlada Republike Hrvatske, 2000.
Manjine na području Alpe-Jadrana (zbornik sa skupa Bled 21.-22.10.1993.), Ljubljana 1994.
Sporazum između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o zaštiti mađarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Republici Mađarskoj, Osijek, 5. travnja 1995.
Tatalović S., Manjinski narodi i manjine, Prosvjeta, 1997.
Tekst Mišljenja o primanju Hrvatske u Vijeće Europe,Vjesnik, 25. 04. 1996., str. 3.
Ugovor između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina, Zagreb, 5. prosinca 1996.
Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 8/1998.
Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima nacionalnih manjina, Narodne novine broj 65/91; 27/1992. i 68/1995.